Gotovo da ne prođe dan bez vijesti o novoj teškoj saobraćajnoj nesreći u Bosni i Hercegovini. Automobili slijeću s ceste, motociklisti stradaju, pješaci završavaju pod točkovima, a porodice u nekoliko sekundi ostaju bez svojih najbližih.
Posebno je uznemirujući niz tragedija zabilježen krajem jula i početkom augusta. Poginulih je bilo u Lukavcu, Živinicama, kod Banovića i Tomislavgrada, dok su iz Kalesije, Sarajeva, Banje Luke, Čitluka i drugih mjesta svakodnevno stizale vijesti o teško povrijeđenim ljudima.
Povod za ponovno otvaranje ovog pitanja je tekst Raporta o desetinama smrtnih slučajeva na bh. cestama. Međutim, iza pojedinačnih tragedija nalazi se mnogo veći problem: Bosna i Hercegovina godinama nema sistem koji bi opasnog vozača prepoznao i zaustavio prije nego što nekoga ubije.
Tokom jedne godine poginulo 288 ljudi
Prema podacima Bosanskohercegovačkog auto-moto kluba, tokom 2025. godine na cestama u BiH evidentirane su 42.762 saobraćajne nesreće. U njima je poginulo 288 osoba, 1.810 ljudi zadobilo je teške, a 9.726 lakše povrede.
Broj poginulih povećan je za gotovo 30 posto u odnosu na 2024. godinu, dok je broj evidentiranih nesreća porastao za više od 19 posto. BiH je tako prosječno bilježila 117 saobraćajnih nesreća svakog dana, pokazuje godišnji izvještaj BIHAMK-a.
To više nije niz slučajnih događaja. To je stanje trajne ugroženosti na cestama.
Ipak, bilo bi pogrešno svaku saobraćajnu nesreću automatski pripisati obijesnoj vožnji. Neke nastaju zbog umora, loše infrastrukture, tehničke neispravnosti vozila, nepažnje ili nesretne kombinacije okolnosti. Uzroci se mogu utvrditi tek policijskom istragom i vještačenjem.
Ali broj poginulih pokazuje da se odgovornost ne može prebacivati samo na pojedinca za volanom. Kada se isti problemi ponavljaju godinama, odgovornost pripada i sistemu koji ih nije spriječio.
Obijesna vožnja konačno je uvedena u zakon
Bosna i Hercegovina je krajem maja 2026. godine prvi put u zakon uvela pojam obijesne vožnje.
Prema novom članu 42a Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, obijesnom se smatra vožnja koja je u gruboj suprotnosti sa saobraćajnim pravilima i kojom vozač pokazuje krajnju nepažnju prema sigurnosti drugih učesnika.
U ovu kategoriju, između ostalog, spada vožnja brzinom većom za najmanje 40 kilometara na sat od dozvoljene u naselju, odnosno 60 kilometara na sat iznad ograničenja izvan naselja. Obijesnom vožnjom smatraju se i dva prolaska kroz crveno svjetlo u roku od 20 minuta, preticanje kolone preko pune linije te druge posebno opasne radnje.
Za ovaj prekršaj propisana je kazna od 2.000 do 3.000 KM. Ako je takvom vožnjom izazvana saobraćajna nesreća, kazna može dostići 5.000 KM. Predviđeni su kazneni bodovi, zabrana upravljanja vozilom do devet mjeseci, a u određenim slučajevima i trajno oduzimanje vozila. Izmjene su objavljene u „Službenom glasniku BiH“, broj 35/26.
Zakon je bio potreban i njegovo usvajanje predstavlja napredak. Ali zakon koji postoji samo u službenom glasniku ne spašava živote.
Da li novi zakon zaista ne djeluje?
Od stupanja izmjena na snagu prošla su tek dva i po mjeseca. Zato je još rano proglasiti zakon neuspješnim. Za ozbiljnu procjenu morali bismo znati koliko je vozača prijavljeno za obijesnu vožnju, koliko ih je kažnjeno, koliko je vozačkih dozvola oduzeto i da li je nekome trajno oduzeto vozilo.
Ti podaci zasad nisu objedinjeni i redovno predstavljeni javnosti.
Bez njih ne znamo da li zakon ne daje rezultate ili se nedovoljno primjenjuje. To nije ista stvar.
Kazna od 5.000 KM na papiru može izgledati zastrašujuće, ali njena preventivna vrijednost je mala ako vozač vjeruje da ga policija neće zaustaviti. Za promjenu ponašanja često nije presudna visina kazne, nego uvjerenje da će prekršaj biti otkriven i sankcioniran.
Vozač koji zna gdje se nalazi jedini radar usporit će stotinu metara prije njega, a zatim ponovo ubrzati. Onaj ko redovno vozi pod utjecajem alkohola nastavit će to činiti ako godinama nije kontroliran. Višestruki povratnik neće se zaustaviti zato što je kazna povećana ako stare kazne nije platio i ako mu vozilo nikada nije oduzeto.
Problem zato nije samo u zakonu. Problem je u odsustvu izvjesne i brze posljedice.
Opasni vozači ne nastaju u trenutku nesreće
Vozač koji kroz grad juri dvostruko brže od dozvoljenog obično nije tog dana prvi put prekršio propise. Iza njega često već postoje prekoračenja brzine, neplaćene kazne, vožnja pod utjecajem alkohola, prolazak kroz crveno ili snimci bahate vožnje objavljeni na društvenim mrežama.
Država dobije više upozorenja prije nego što se dogodi tragedija. Problem je što ih njene institucije često ne povezuju.
Potrebna je jedinstvena evidencija rizičnih vozača dostupna policijskim agencijama u cijeloj BiH. Vozač koji je opasan u Sarajevu ne postaje siguran čim prijeđe u drugi kanton ili entitet.
Povratnike u najtežim prekršajima treba uklanjati iz saobraćaja, a vozilo privremeno ili trajno oduzimati kada su ispunjeni zakonski uslovi. Automobil u rukama osobe koja svjesno ugrožava druge nije samo privatna imovina nego sredstvo kojim može biti oduzet nečiji život.
Kamere, patrole i sigurnije ceste
BiH treba više automatskih kamera na poznatim mjestima prekoračenja brzine i prolaska kroz crveno svjetlo, ali njihova lokacija mora biti određena na osnovu podataka o nesrećama, a ne prema tome gdje je najlakše naplatiti kaznu.
Potrebne su ciljane policijske kontrole tokom noći i vikenda, kada je veći rizik od alkohola, utrkivanja i agresivne vožnje. Alkotestiranje ne smije biti povremena akcija koja se najavi u medijima, nego redovan dio policijskog rada.
Istovremeno, nisu sve tragedije posljedica ponašanja vozača. Neobilježeni pješački prijelazi, slaba rasvjeta, oštećeni kolovozi, nepregledne raskrsnice i nezaštićene autobuske stanice također odnose živote. Svako mjesto na kojem se nesreće ponavljaju mora biti predmet stručne analize i hitne sanacije.
Ako na istoj krivini godinama ginu ljudi, nije dovoljno svaki put konstatovati da vozač nije prilagodio brzinu. Država mora pitati može li se cesta projektirati tako da jedna greška ne završi smrću.
Smrt na cesti ne smije postati uobičajena vijest
Najopasnije je što smo se na ove tragedije počeli navikavati. Vijest o poginuloj osobi pročita se, izrazi saučešće i nekoliko sati kasnije nestane među novim sadržajima. Nakon uviđaja ostanu razbijeni automobil, svijeće uz cestu i porodica čiji život više nikada neće biti isti.
Novi zakon o obijesnoj vožnji dao je policiji i sudovima snažnije instrumente. Sada institucije moraju dokazati da ih zaista koriste.
Zato bi nadležna ministarstva svakog mjeseca trebala objavljivati koliko je vozača kažnjeno za obijesnu vožnju, koliko je dozvola oduzeto, koliko je vozila isključeno iz saobraćaja i na kojim se lokacijama najčešće događaju teške nesreće.
Tek tada ćemo moći procijeniti djeluje li zakon.
Do tada ostaje porazna činjenica: u Bosni i Hercegovini nije najveći problem to što nema dovoljno visokih kazni. Najveći je problem što previše vozača i dalje vjeruje da se njima ništa neće dogoditi – sve dok se ne dogodi ono najgore.