Donald Trump više ne želi samo biti glavna vijest. Sada želi imati i vlastiti kanal na kojem će odlučivati šta je vijest.
Bijela kuća pokrenula je 24-satni videokanal „Trump TV: The Essentials Station“, na kojem se emituju predsjednikovi govori, aktivnosti administracije, službena saopćenja, arhivski snimci i sadržaji koje sama administracija smatra važnim. Kanal je pokrenut u trenutku ozbiljnog sukoba Trumpove administracije s dijelom američkih medija, nakon što su CNN-u, MS NOW-u i Politicu ograničeni ili uskraćeni pristupi Bijeloj kući.
Na prvi pogled, moglo bi se reći da u tome nema ništa posebno. Svaka vlada ima svoju web-stranicu, profile na društvenim mrežama, službene kanale i komunikacijske timove. Problem, međutim, počinje onda kada vlast paralelno pokušava marginalizirati novinare koji joj postavljaju neugodna pitanja, a građanima umjesto njih nudi vlastitu, potpuno kontroliranu verziju događaja.
Tada više ne govorimo samo o političkoj komunikaciji. Govorimo o pokušaju zaobilaženja novinarstva.
Trump već godinama medije koji ga kritikuju naziva „lažnim vijestima“, neprijateljski nastrojenim ili politički motiviranim. Sada taj sukob ulazi u novu fazu. Umjesto da kritičke redakcije tretira kao neugodan, ali legitiman dio demokratskog sistema, administracija sve otvorenije pokušava odrediti ko je „poželjan“ novinar, a ko nije.
To je ozbiljan presedan.
Jer demokratska vlast ne bi trebala birati novinare prema tome sviđa li joj se njihov način izvještavanja. Upravo suprotno, smisao nezavisnih medija jeste da političar ne može sam određivati koja će pitanja dobiti, koja će se tema otvoriti i šta će javnost saznati.
Na vlastitom kanalu takav problem ne postoji.
Trump TV neće pitati predsjednika zašto je donio neku odluku, ko je za nju odgovoran, šta kažu protivnici te odluke ili jesu li predsjednikove tvrdnje tačne. Kanal koji vodi sama administracija po definiciji će nuditi sadržaj koji odgovara administraciji.
To je legitimno kao službena komunikacija.
Ali to nije novinarstvo.
Kada vlast više ne želi posrednika između sebe i građana
Političarima kamere uglavnom ne smetaju. Naprotiv, vole televiziju, prijenose uživo, društvene mreže i direktnu komunikaciju s publikom. Ono što im smeta jeste novinar između njih i građana.
Novinar može prekinuti unaprijed pripremljenu poruku pitanjem koje nije bilo planirano. Može provjeriti brojke, podsjetiti na raniju izjavu, pronaći dokument koji vlast nije željela objaviti ili jednostavno odlučiti da ono što predsjednik želi promovirati nije najvažnija vijest dana.
Upravo zato je nezavisno novinarstvo neugodno svakoj vlasti.
I upravo zato je potrebno.
Reakcija dijela američkih medija na Trumpove poteze pokazuje koliko je problem ozbiljan. Velike televizijske mreže, uključujući ABC, CBS, NBC i Fox News, odbile su prihvatiti princip prema kojem Bijela kuća sama određuje koji novinari smiju, a koji ne smiju pratiti predsjednika.
Posebno je zanimljivo što se u toj reakciji našao i Fox News, medij čiji je veliki dio programa politički mnogo bliži Trumpu nego CNN-u.
Time je sukob prestao biti samo pitanje političkih simpatija.
Postao je pitanje principa.
Može li predsjednik Sjedinjenih Američkih Država kažnjavati novinare zato što mu se ne sviđa njihovo izvještavanje?
Vučićeva Srbija pokazuje kako izgleda naredna faza
Sjedinjene Države i Srbija nisu isti politički sistemi i bilo bi pogrešno izjednačavati ih. Amerika i dalje ima mnogo jače institucije, snažnije nezavisne medije i pravosuđe koje može ograničiti političku samovolju.
Ali upravo zato je Srbija zanimljiv primjer onoga što se može dogoditi kada se godinama briše granica između informiranja javnosti i političke promocije vlasti.
Aleksandru Vučiću nije potreban kanal koji se službeno zove „Vučić TV“.
Medijski sistem može obavljati istu funkciju i bez takvog naziva.
U Srbiji predsjednik već godinama dominira velikim dijelom televizijskog prostora, posebno na televizijama s nacionalnom frekvencijom. Organizacije koje prate medijske slobode upozoravaju na političke pritiske, ekonomski utjecaj države na medije, napade na nezavisne novinare i izrazito neujednačen pristup političkih aktera najutjecajnijim televizijama.
Reporteri bez granica Srbiju su 2026. svrstali na 104. mjesto od 180 zemalja prema indeksu slobode medija. OSCE i ODIHR godinama u izvještajima o izborima upozoravaju na dominantnu medijsku prisutnost vlasti i predsjednika, kao i na problem ograničene vidljivosti opozicije u medijima koji imaju najveći doseg.
To ne znači da u Srbiji ne postoje kritički mediji.
Postoje.
Ali nije isto postojati i imati približno jednak pristup publici.
U zemlji u kojoj veliki dio stanovništva političke informacije i dalje dominantno dobija preko televizija s nacionalnom frekvencijom, mnogo je važnije ko je svakodnevno prisutan na ekranu, koliko dugo i u kakvom tonu, nego sama činjenica da na internetu postoji i drugačije mišljenje.
Rezultat je društvo u kojem dvije osobe mogu živjeti u istoj ulici, a nakon večernjih vijesti imati osjećaj da žive u dvije različite države.
Jedna vidi zemlju koja nezaustavljivo napreduje, gradi puteve, otvara fabrike i svakodnevno pobjeđuje nove vanjske i unutrašnje neprijatelje.
Druga vidi korupciju, institucionalnu krizu, studentske proteste, pritiske na novinare i preveliku koncentraciju političke moći.
Problem nije nužno u tome da je jedna verzija potpuno izmišljena, a druga potpuno tačna.
Problem je u tome što građanin često dobije samo jednu od njih.
Moderna propaganda više ne mora zabranjivati informacije
Nekada se politička kontrola medija prvenstveno povezivala s otvorenom cenzurom, zabranom novina, gašenjem televizija ili direktnim represivnim mjerama protiv novinara.
Danas takav model često nije ni potreban.
Mnogo je efikasnije proizvesti toliko vlastitog sadržaja i zauzeti toliko medijskog prostora da sve drugo postane sporedno. Predsjednik može davati intervjue, održavati vanredna obraćanja, obilaziti gradilišta, komentirati međunarodne krize, otvarati fabrike, odgovarati opoziciji i praktično svakodnevno biti u centru informativnog programa.
Kada jedna osoba ili jedna politička struktura toliko dugo dominira javnim prostorom, protivnika više nije potrebno formalno zabraniti.
Dovoljno je da ga publika gotovo nikada ne vidi ili da ga vidi isključivo kroz interpretaciju vlasti.
To je sofisticiraniji oblik kontrole.
Građani formalno imaju pristup različitim informacijama, ali jedan politički narativ ima višestruko veću vidljivost od svih ostalih.
Upravo zato je Trump TV zanimljiviji nego što se možda čini.
Problem nije jedan videokanal.
Problem je kombinacija vlastitog medijskog sistema i sve otvorenijeg neprijateljstva prema nezavisnim novinarima.
Trump bira veoma zanimljiv trenutak
Nije nevažno ni kada se sve ovo događa.
Trump ulazi u period u kojem mu je politički posebno važno kontrolirati javni narativ. Ankete pokazuju ozbiljno nezadovoljstvo dijela Amerikanaca troškovima života i ekonomskim stanjem, a približavaju se i izbori za Kongres.
U takvoj situaciji nije dovoljno samo donositi političke odluke.
Važno je i odrediti o čemu će javnost razgovarati.
Je li glavna tema inflacija? Pad popularnosti? Vanjskopolitički problemi? Sukobi unutar administracije?
Ili će glavna tema biti ono što predsjednik odluči staviti na vlastiti kanal tog dana?
U tome je prava politička vrijednost direktne komunikacije.
Ne morate uvjeriti građane da je neka vijest lažna.
Dovoljno je proizvesti drugu vijest i gurnuti prvu u drugi plan.
Kada država počne ličiti na kampanju jednog čovjeka
Posebno je zanimljiv sam naziv novog kanala.
Ne zove se „White House TV“.
Ne zove se „Administration Channel“.
Zove se Trump TV.
Ta personalizacija politike nije bezazlena.
Što je institucija više vezana za jednog čovjeka, to je lakše svaku kritiku tog čovjeka predstaviti kao kritiku države.
To je obrazac vrlo dobro poznat i u našem dijelu svijeta.
Kada lider postane simbol države, politički protivnik više nije samo politički protivnik. Postaje neprijatelj države.
Kritički novinar više nije neko ko postavlja pitanje. Postaje neprijateljski novinar.
Medij koji objavi neugodan podatak više nije samo redakcija. Postaje dio navodne zavjere.
Trump već godinama koristi termin „fake news“ za medije koji ga kritikuju.
Vučić i njegovi politički saveznici također su godinama kritičke redakcije predstavljali kao dio političkog fronta protiv vlasti, a ponekad i protiv same Srbije.
Sistemi nisu isti, ali je komunikacijski obrazac vrlo sličan.
Ako vam se ne sviđa informacija, problem više nije sadržaj.
Problem postaje onaj ko ju je objavio.
Najvažnije pitanje nije šta će emitirati Trump TV
Demokratija ne zavisi od toga vole li političari novinare.
Ne trebaju ih voljeti.
Novinari nisu produžena ruka kabineta predsjednika i njihov posao nije da političaru olakšaju dan.
Njihov posao je da građanima daju informacije na osnovu kojih mogu procijeniti šta vlast radi.
Zato sloboda medija nije samo pravo novinara da uđe u Bijelu kuću.
To je prije svega pravo građanina da vlast ne bude jedini izvor informacija o samoj sebi.
Tu leži stvarna opasnost novog modela.
Ne u tome što će neko 24 sata gledati govore Donalda Trumpa.
Nego u ideji da vlast može zaključiti kako joj novinari više nisu potrebni kao posrednici između političara i građana.
Srbija već dovoljno dugo pokazuje šta se događa kada politička vlast godinama dominira informacijskim prostorom i kada kritički mediji postaju dio paralelne, gotovo odvojene javnosti.
Na početku političaru smetaju neugodni novinari.
Kasnije smetaju cijele redakcije.
Nakon toga vlast dobije vlastite kanale, vlastite platforme i medijski prostor u kojem je gotovo stalno prisutna.
A nakon dovoljno vremena građani više ne raspravljaju samo o tome šta se dogodilo.
Počinju raspravljati o tome koja verzija stvarnosti uopće postoji.
Zato najvažnije pitanje koje otvara Trump TV nije koliko će imati gledatelja.
Pitanje je šta ostaje od demokratije kada vlast odluči da želi kamere, ali ne i novinare koji postavljaju pitanja.