Milorad Dodik vratio se iz Jerusalema s fotografijom Benjamina Netanyahua i rečenicom koja bi u svakoj ozbiljnoj evropskoj državi pokrenula sigurnosnu i političku uzbunu.
Nakon sastanka s izraelskim premijerom, optuženikom za ratne zločine, Benjaminom Netanjahuom, izjavio je da se u Bosni i Hercegovini nalazi više od 180 „muslimanskih ratnika“ i „terorista spavača“, a zatim poručio: „Sada ćemo se ponašati kao Izrael.“
Što to znači? Da će ubijati civile, rušiti zgrade, sakatiti i ubijati djecu? Ponoviti genocid nad Bošnjacima?!
Za tvrdnju o navodnim teroristima, naravno, nije javnosti ponudio dokaze, imena, podatke nadležnih agencija niti objašnjenje na osnovu čijeg je izvještaja izgovorio broj 180. Ali je zato ponudio nešto što Dodik najbolje proizvodi – strah, neprijatelja i prijetnju upakovanu u predizbornu poruku.
Njegovu izjavu prenijela je i Hina, uz objašnjenje da je Dodik izraelsku odlučnost predstavio kao model za Republiku Srpsku.
Problem je u tome što se takav scenarij već dogodio devedesetih. Tada su nas bošnjački čelnici uvjeravali da “neće biti rata” i da je “za rat potrebno dvoje”.
Šta znači „ponašati se kao Izrael“ u Bosni i Hercegovini?
Dodik će se, po običaju, “popišmaniti” kad dođe u Bosnu. Vjerovatno tvrditi da je mislio na odlučnost, sigurnost i zaštitu stanovništva. Ali hudi Mile mora znati da se riječi ne tumače samo prema naknadnom objašnjenju nego prema vremenu, mjestu i kontekstu u kojem su izgovorene.
A kontekst je zastrašujuće jasan i može se protumačiji – ubijaćemo vam djecu!
Izrael se suočava s teškim međunarodnim optužbama zbog postupanja u Gazi i na Zapadnoj obali, masovnog stradanja civila, prvenstveno djece, uništavanja naselja i kolektivnog kažnjavanja stanovništva, otimanjem zemlje i kuća… Pred Međunarodnim sudom pravde vodi se postupak po tužbi Južne Afrike na osnovu Konvencije o genocidu, dok zapadne države uvode mjere protiv proizvoda iz izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Jedanaest evropskih država i Kanada nedavno su pooštrile takve mjere.
Kada u takvom trenutku lider srpskog nacionalizma u BiH kaže da će se Republika Srpska „ponašati kao Izrael“, njegova poruka ne zvuči kao najava bolje policijske organizacije.
U zemlji koja je preživjela etničko čišćenje, logore, opsade i genocid u Srebrenici, ona neizbježno zvuči kao prijetnja silom prema stanovništvu koje je Dodik prethodno pokušao povezati s terorizmom.
To ne znači da je Dodik doslovno najavio ubijanje muslimana ili civila. Takva tvrdnja zahtijevala bi dokaze kojih nema. Ali znači da je svjesno upotrijebio analogiju koja otvara upravo takvo tumačenje – i učinio to čovjek koji tri decenije nakon rata politički opstaje na proizvodnji straha od Bošnjaka.
Ako nije razumio koliko je izjava opasna, onda nije sposoban za ozbiljnu politiku. Ako je razumio, onda je još gore.
Izmišljeni neprijatelj kao izborni program
Dodikova tvrdnja o 180 navodnih terorista nije bezazlena predizborna hiperbola.
Ako takvi ljudi zaista postoje, dužan je podatke odmah dostaviti Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, SIPA-i, Tužilaštvu i partnerskim službama. Terorizam se ne suzbija konferencijom za medije nakon fotografiranja s Netanyahuom.
Ako dokaza nema, onda Dodik svjesno širi strah, stigmatizira Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu predstavlja kao evropsko uporište islamskog radikalizma.
U oba slučaja mora odgovarati na pitanja.
Ili raspolaže podacima o ozbiljnoj sigurnosnoj prijetnji koju nije prijavio institucijama, ili je broj izmislio kako bi proveo svoj bolesni scenarij. Treće mogućnosti gotovo da nema.
Dodikov politički recept odavno je poznat: kada nema ekonomskog rezultata, pronađe neprijatelja; kada nema međunarodnog uspjeha, pronađe stranu zastavu; kada više nema državničku funkciju, pronađe državnika s kojim će se fotografirati.
Danas nije predsjednik Republike Srpske niti član Predsjedništva BiH. U Jerusalemu se nije pojavio kao predstavnik države nego kao predsjednik jedne političke stranke koji pokušava proizvesti sliku međunarodne važnosti.
Fotografija s Netanyahuom treba prikriti tu činjenicu.
Netanyahu Dodiku treba zbog kampanje, ne zbog diplomatije
Dodikov odlazak u Izrael dogodio se neposredno pred izbore u Bosni i Hercegovini, ali i pred vanredne parlamentarne izbore u Srbiji.
Poruka je pažljivo odabrana za domaću publiku: Republika Srpska navodno ima moćne prijatelje, okružena je neprijateljima i treba joj vlast spremna da djeluje bez obzira na institucije i međunarodna pravila.
To je pokušaj da se izbori ponovo pretvore u referendum o opstanku naroda, jer bi razgovor o platama, dugovima, odlasku stanovništva, javnim preduzećima i korupciji bio mnogo neugodniji za SNSD.
Dodik zato ne nudi program. Nudi opsadno stanje. Nudi razaranje i rat.
Ne traži glas za bolji život, nego za zaštitu od opasnosti koju je sam opisao, sam uvećao i sam proglasio neposrednom.
Dodik postaje uteg na Vučićevim nogama
Dodikova retorika sve više predstavlja problem i za Aleksandra Vučića.
Vučić pred izbore u Srbiji pokušava istovremeno zadržati nacionalističko biračko tijelo, njegovati odnose s Izraelom, Rusijom i Kinom te uvjeravati Brisel da Srbija nije definitivno odustala od evropskog puta. Uoči izbora čak je otvorena fabrika za sklapanje izraelskih vojnih dronova u Beogradu, o čemu je izvijestio Associated Press.
A onda Dodik u taj pažljivo konstruirani balans ulazi s pričom o „teroristima spavačima“ u BiH i najavom ponašanja po izraelskom modelu.
Svaka takva izjava Srbiju ponovo vraća u devedesete i prisiljava Vučića da bira između distance prema Dodiku i gubitka dijela nacionalističkog biračkog tijela. Šuti li, ostavlja utisak saglasnosti. Podrži li ga, dodatno kompromitira evropsku politiku Srbije. Ogradi li se, slabi mit o jedinstvenoj srpskoj politici s obje strane Drine.
Ipak, bilo bi nepošteno tvrditi da Dodik sam udaljava Srbiju od Evropske unije. Srbiju od EU prvenstveno udaljavaju odluke njene vlasti: stanje demokratije, odnos prema Rusiji, medijske slobode, Kosovo i regionalna politika.
Dodik je samo dodatni uteg na već preopterećenoj nozi.
Šutnja Evrope nije neutralnost
Javnost još nije čula jasnu reakciju ključnih evropskih institucija na Dodikovu izjavu.
Možda u Briselu pokušavaju odgonetnuti šta je „zaista mislio“. Možda će, kao mnogo puta ranije, zaključiti da je riječ o predizbornoj retorici koju ne treba dodatno hraniti reakcijama, a možda su upravo ono kako ih je okarakterisao hrvatski predsjednik Zoran Milanović – čopor kućnih mačaka!
Takav pristup je jedan od razloga zbog kojih je Dodik godinama pomjerao granice dopuštenog.
Evropska unija bi trebala znati da u Bosni i Hercegovini ratne analogije nisu verbalni folklor. One imaju historiju, ciljanu publiku i posljedice, a posljedica je genocid! Kada političar jedan narod pokušava povezati s terorizmom, a zatim najavljuje primjenu modela države optužene za nesrazmjernu upotrebu sile i masovno stradanje civila, šutnja nije smirivanje situacije.
Šutnja je poziv da sljedeća izjava bude još radikalnija.
Grogirani bokser koji udara u svim pravcima
Milorad Dodik danas podsjeća na grogiranog boksera koji osjeća da gubi kontrolu nad borbom, pa maše rukama u svim pravcima ne gledajući koga će pogoditi.
Problem je što njegovi udarci ne pogađaju samo političke protivnike.
Pogađaju odnose među narodima, sigurnost zemlje, evropsku budućnost regije i svakog građanina BiH koji želi živjeti normalno, bez novih neprijatelja i historijskih bitaka.
Dodik je u Jerusalemu želio izgledati kao državnik. Umjesto toga, pokazao je političara koji tuđu tragediju, tuđi rat i tuđu vojnu silu koristi kao scenografiju za vlastitu izbornu kampanju.
Republika Srpska nije Izrael. Bošnjaci nisu Hamas. Bosna i Hercegovina nije bojno polje na kojem Dodik ima pravo sam proglašavati neprijatelje.
A čovjek koji to više ne razumije nije zaštitnik svog naroda.
On je njegova najveća politička opasnost.
A poruka Bošnjacima treba biti kristalno jasna – ne zabadajte glavu u pijesak, za rat je potreban samo jedan luđak!