Snimci pustolova Andreja Maričića, nastali tokom njegovog boravka među pripadnicima tradicionalne afričke zajednice koju je predstavio kao Bušmane, ponovo su privukli pažnju regionalne javnosti. Posebno su zapažene njegove tvrdnje o partnerskim odnosima, odgoju djece i običajima povezanim s brakom.
Iako se snimci u pojedinim medijima predstavljaju kao nova priča, Maričićevi prilozi i izjave o ovoj zajednici objavljivani su i prije nekoliko godina.
Intimni odnosi kao dio svakodnevice
Maričić je ispričao da intimni odnosi u zajednici koju je posjetio imaju značajno mjesto u svakodnevnom životu. Prema njegovim riječima, članovi zajednice vjeruju da bliskost među partnerima doprinosi oslobađanju od stresa i boljem raspoloženju.
Njegova tvrdnja da parovi intimne odnose imaju više puta dnevno izazvala je najviše komentara na društvenim mrežama i postala centralni dio naslova u brojnim regionalnim medijima.
Ipak, riječ je o Maričićevom svjedočenju s putovanja, a ne o zaključku zasnovanom na širem antropološkom istraživanju.
Maričić tvrdi da partneri nakon određenog vremena mijenjaju zajednicu
Pustolov je govorio i o partnerskim odnosima koji se značajno razlikuju od modela braka poznatog u evropskim društvima.
Prema njegovoj priči, pojedini parovi nakon nekoliko godina zajedničkog života i rođenja djece mogu započeti život s drugim partnerima. Djeca, kako navodi, uglavnom ostaju uz majku, dok u njihovom odgoju učestvuje cijela zajednica.
Maričić takvu praksu opisuje kao način povezivanja različitih grupa i izbjegavanja brakova među bliskim srodnicima. Govorio je i o svojevrsnom probnom periodu tokom kojeg mladi mogu boraviti u drugoj zajednici i upoznati potencijalnog partnera.
Ni ove tvrdnje ne bi trebalo automatski primjenjivati na sve San zajednice. Riječ je o brojnim grupama koje žive u različitim državama, govore različitim jezicima i nemaju potpuno jednake običaje.
Zajednica učestvuje u odgoju djece
Jedan od manje senzacionalnih, ali značajnih dijelova Maričićeve priče odnosi se na kolektivnu brigu o djeci. Kako je naveo, odgoj najmlađih nije isključivo obaveza bioloških roditelja, već u njemu učestvuju i drugi članovi zajednice.
Takav model života povezan je s malim, međusobno zavisnim zajednicama u kojima se hrana, poslovi i odgovornost za sigurnost članova dijele.
Maričić je iznio i tvrdnje o tradicionalnom porodu izvan naselja, bez pomoći ostalih članova zajednice. Međutim, ni taj opis nije potvrđen nezavisnim stručnim izvorima i ne treba ga predstavljati kao pravilo koje vrijedi za sve žene San naroda.
Ko su zapravo San narodi?
Naziv „Bušmani“ dugo se koristio za autohtone narode južne Afrike, ali može imati stereotipne i kolonijalne konotacije. Danas se češće koristi naziv San narodi.
San nisu jedno pleme, već veći broj zajednica, među kojima su Khwe, !Xun, Ju’/hoansi, Naro i druge. Žive prvenstveno u Bocvani, Namibiji, Južnoj Africi, Angoli, Zambiji i Zimbabveu.
Smatraju se potomcima nekih od najstarijih populacijskih linija čovječanstva, ali izraz „najstariji narod na svijetu“ naučno je pojednostavljen i može navesti na pogrešan zaključak da njihov način života hiljadama godina nije doživio nikakve promjene.
Organizacije koje se bave pravima autohtonih naroda upozoravaju da većina današnjih pripadnika San zajednica više ne živi isključivo nomadskim i lovačko-sakupljačkim načinom života. Mnogi se suočavaju s gubitkom zemlje, siromaštvom, diskriminacijom i pritiscima savremenog društva, o čemu piše i organizacija Cultural Survival.
Maričićevi snimci predstavljaju zanimljiv putopisni pogled na jednu zajednicu, ali njegove utiske treba posmatrati kao lično iskustvo s ograničenog putovanja, a ne kao konačan opis života, porodice i intimnih običaja svih San naroda.