Nakon raspada Jugoslavije, Crvena zvezda i Dinamo zadržali su dominantan položaj u svojim državama i redovno nastupaju u evropskim takmičenjima. U Bosni i Hercegovini dogodilo se nešto drugačije: Sarajevo i Željezničar, dva najpoznatija bh. kluba iz jugoslavenskog perioda, prepustili su fudbalski tron Zrinjskom i Borcu.
Je li riječ o još jednom projektu potiskivanja bosanskog i bošnjačkog identiteta ili o sportskom samouništenju sarajevskih velikana?
Najpošteniji odgovor glasi: politika je pomogla usponu Zrinjskog i Borca, ali Sarajevo i Željezničar najveći dio krivice moraju tražiti u vlastitim upravama.
Politika jeste važna, ali ne objašnjava sve
Borac je godinama politički projekat vlasti Republike Srpske. Finansijska pomoć Milorada Dodika, Vlade RS-a, javnih preduzeća i Grada Banje Luke nikada nije posebno skrivana. Klub je spašavan kada je bio pred gašenjem, dugovi su sanirani, a evropski rezultati potom su donijeli dodatni novac i stabilnost.
I Zrinjski ima snažnu političku i institucionalnu podršku hrvatskog političkog centra okupljenog oko HDZ-a BiH. Za taj politički krug Zrinjski nije samo fudbalski klub nego važan simbol hrvatskog identiteta u Mostaru i Bosni i Hercegovini.
Bilo bi, međutim, neozbiljno njihove rezultate objasniti isključivo politikom.
Zrinjski godinama bira igrače prilagođene ligi, zadržava okosnicu ekipe i ne mijenja cijeli sportski koncept nakon dva poraza. Borac je političku podršku pretvorio u evropski rezultat. Mnogi klubovi u BiH dobijali su javni novac, pa su ga potrošili bez stvaranja ozbiljne ekipe.
Politika može osigurati novac, utjecaj i infrastrukturu. Ne može sama pobijediti AZ Alkmaar, izvući bod protiv Aston Ville ili stići do evropske osmine finala.
Sarajevo ima najveći budžet, ali nema najbolji klub
Najvažniji podatak ruši objašnjenje da Sarajevo gubi samo zato što Zrinjski i Borac imaju više novca.
Prema finansijskim izvještajima klubova, FK Sarajevo je tokom 2025. imao najveće prihode u ligi – čak 21,3 miliona KM. Zrinjski je prihodovao 19 miliona, Željezničar 12,7 miliona, a Borac 10,6 miliona KM. Sarajevo je, dakle, raspolagalo s gotovo dvostruko više novca od Borca.
Ako klub s najvećim budžetom nema najbolji rezultat, problem nije u nacionalnom ključu nego u načinu upravljanja.
Sarajevo godinama mijenja trenere, igrače, sportske direktore i koncepcije. Svaki novi početak proglašava se historijskim projektom, a nakon nekoliko loših utakmica ponovo počinje rušenje.
Željezničar ima drugačiji, ali jednako ozbiljan problem: dugove, nestabilnu upravljačku strukturu i preveliku zavisnost od navijačkog entuzijazma. Kanton Sarajevo je ulagao značajan javni novac, posebno u infrastrukturu Željezničara, ali finansijska pomoć nije praćena zahtjevom za profesionalizaciju upravljanja.
Bošnjačka politika zato jeste odgovorna, ali ne zato što nije stvorila vlastitu verziju Borca ili Zrinjskog. Odgovorna je jer sport uglavnom koristi za fotografisanje, jednokratne grantove i kupovanje naklonosti navijača. Ne traži rezultate, transparentnost ni dugoročnu strategiju.
Identitet se ne briše samo tuđim planom
Sport je prostor identiteta i političke moći.
Kada Zrinjski i Borac osvajaju titule i igraju u Evropi, njihovi politički pokrovitelji taj uspjeh koriste kao dokaz snage vlastitih nacionalnih projekata. Kada Sarajevo i Željezničar propadaju, nestaje važan dio međunarodne vidljivosti Sarajeva i bosanskohercegovačke sportske tradicije.
Za takav ishod nije uvijek potreban tajni plan protivnika. Ponekad je dovoljna vlastita nesposobnost.
Sarajevskim klubovima ne treba politički gazda, nego profesionalna uprava, stabilan sportski sektor, ozbiljna omladinska škola, pametna prodaja igrača i plan koji neće biti mijenjan svaka tri mjeseca. Javna sredstva moraju biti vezana za mjerljive rezultate i potpunu finansijsku transparentnost.
Zrinjski i Borac nisu zauzeli prazno mjesto silom. Ušli su u prostor koji su Sarajevo i Željezničar godinama ostavljali praznim.
Zato pitanje nije ko sarajevske velikane briše.
Pitanje je zašto oni već godinama pomažu vlastito brisanje.