Dok traje kampanja za Opće izbore 4. oktobra, građanima se isplaćuju jednokratne pomoći, otvaraju infrastrukturni projekti i predstavljaju nova javna ulaganja. Sve to može biti legitimna aktivnost vlasti. Ali Izborni zakon BiH postavlja granicu: javni novac ne smije se koristiti za direktnu ili indirektnu kupovinu podrške birača. Gdje je ta granica u praksi?
Sto maraka učeniku.
Sto pedeset studentu.
Osamdeset ili 120 maraka penzioneru.
Za građanina kojem taj novac treba dilema vjerovatno ne postoji – pomoć će prihvatiti.
Ali nekoliko dana prije izlaska na izbore postoji drugo pitanje:
Zašto se baš sada dijele milioni maraka javnog novca i kako razlikovati redovnu socijalnu politiku od predizborne promocije?
Prema podacima Transparency Internationala u BiH, od raspisivanja izbora do početka septembra različiti nivoi vlasti donijeli su odluke o jednokratnim davanjima ukupne vrijednosti od približno 68 miliona KM. TI BiH takvu praksu problematizira kao moguću indirektnu kupovinu podrške birača.
Važno je, međutim, napraviti jasnu razliku.
To što je neka pomoć isplaćena pred izbore ne znači automatski da je nezakonita. O tome u konkretnim predmetima odlučuju nadležni organi, prije svega Centralna izborna komisija BiH.
Ali tajming, način donošenja odluke, izvor novca i politička promocija mjere mogu biti veoma važni.
Šta zapravo kaže Izborni zakon?
Izborni zakon BiH prilično je konkretan.
Zabranjuje korištenje javnih sredstava i resursa za direktnu ili indirektnu kupovinu podrške birača tokom izborne kampanje.
U zakonu se kao jedan od primjera eksplicitno navodi pružanje jednokratne novčane ili nenovčane pomoći građanima ili određenim kategorijama građana.
Postoji, međutim, važan izuzetak.
Takve pomoći nisu obuhvaćene zabranom ako su predviđene u okviru redovnih budžetskih subvencija.
Upravo tu počinje glavno pitanje.
Nije, dakle, dovoljno pitati:
Je li država nekome dala 100 KM?
Treba pitati:
Je li ta pomoć bila ranije planirana kao redovna mjera ili se pojavila neposredno pred izbore?
Republika Srpska: milioni za penzionere, učenike i studente
Jedan od najvećih ovogodišnjih primjera dolazi iz Republike Srpske.
Vlada RS je 21. augusta donijela odluku o jednokratnoj pomoći penzionerima. Penzionerima sa penzijom do visine tadašnje prosječne penzije od 698,48 KM određena je pomoć od 120 KM, dok su određene druge kategorije trebale dobiti 80 KM.
Transparency International BiH navodi da vrijednost ove mjere iznosi približno 31 milion KM.
Nedugo zatim uslijedila je nova odluka.
Vlada Republike Srpske je 4. septembra, upravo na dan početka zvanične izborne kampanje, donijela odluku o jednokratnim pomoćima učenicima i studentima.
Učenicima osnovnih škola određeno je po 100 KM, srednjoškolcima 150 KM, dok je za redovne studente također predviđeno po 150 KM.
Samo za oko 30.000 studenata Vlada RS je navela iznos od 4,5 miliona KM.
Prema podacima Ministarstva finansija RS, pomoć je namijenjena i za više od 80.000 osnovaca te oko 35.000 srednjoškolaca. Isplata je počela 18. septembra.
Ali CIK nije svaku takvu odluku sankcionisao
Tu priča postaje zanimljivija.
Transparency International navodi da je CIK odbio sankcionisati predsjednika Vlade RS Savu Minića u slučaju pomoći penzionerima, uz obrazloženje da je odluku donijela Vlada RS kao kolektivni organ, a ne premijer pojedinačno.
To pokazuje važnu razliku između političke rasprave o tome je li neka mjera predizborna i pravne odgovornosti konkretnog kandidata ili političkog subjekta.
Drugim riječima:
činjenica da je pomoć donesena neposredno pred izbore nije sama po sebi dovoljna da bi svaki odgovorni zvaničnik automatski bio kažnjen.
Mora se utvrđivati ko je donio odluku, na osnovu kojeg budžetskog programa, kako je mjera predstavljena javnosti i da li je korištena za promociju kandidata ili stranke.
I nije riječ samo o Republici Srpskoj
Problem nije ograničen na jedan entitet ili jednu političku opciju.
U Federaciji BiH je, primjerice, omogućena isplata jednokratne pomoći od 100 KM penzionerima u Tuzlanskom kantonu, za što je osigurano oko 3,9 miliona KM. Federalna vlada navodi da sredstva dolaze iz Tuzlanskog kantona, dok je Federalni zavod PIO/MIO trebao izvršiti isplatu.
Transparency International navodi i druge primjere jednokratnih davanja na različitim nivoima vlasti širom BiH.
To je važno jer pitanje javnog novca u kampanji ne treba posmatrati kroz jednu stranku.
Pravilo bi trebalo biti isto za svakoga ko upravlja javnim sredstvima.
Još veći novac nalazi se u infrastrukturnim projektima
Jednokratne pomoći su vidljive jer građanin dobije novac direktno na račun.
Ali mnogo veći iznosi mogu prolaziti kroz puteve, vodovode, ambulante, škole i druge projekte.
TI BiH navodi da je tokom monitoringa evidentirao više od 2.200 potencijalnih slučajeva zloupotrebe javnih resursa.
Oko 63 posto odnosilo se na intenziviranje javnih radova u predizbornom periodu.
Prema njihovim podacima, otvoreno je oko 370 infrastrukturnih projekata vrijednih približno 156 miliona KM, dok vrijednost projekata čiji je početak zabilježen u tom periodu iznosi oko 510 miliona KM.
Ni ovdje sama činjenica da je put otvoren mjesec prije izbora ne dokazuje zloupotrebu.
Država mora graditi puteve i tokom izborne godine.
Općina ne treba prestati otvarati ambulante zato što se približavaju izbori.
Problem nastaje kada se javni projekt počne predstavljati kao poklon političke stranke ili kandidata, iako je finansiran novcem građana.
Čiji je zapravo novac?
Ovo je vjerovatno najvažniji dio cijele priče.
Kada vlada izdvoji milion maraka za neku pomoć ili projekat, politička komunikacija često zvuči kao da je vlast taj novac nekome „dala“.
Ali vlada nema svoj novac.
Radi se o budžetskom novcu.
Porezima, doprinosima, akcizama, PDV-om i drugim prihodima finansiraju ga građani i privreda.
Zato je preciznije reći:
Vlada je odlučila kako će rasporediti javni novac.
Ta razlika postaje posebno važna u kampanji.
Jer ako se javnim novcem finansira projekat, onda put, škola, pomoć penzioneru ili stipendija nisu finansijski poklon određene političke stranke.
Kako građanin može prepoznati razliku?
Postoje najmanje četiri korisna pitanja.
Prvo: Je li mjera bila planirana ranije?
Ako se ista pomoć redovno isplaćuje svake godine i postoji u budžetu, situacija je drugačija od mjere koja se prvi put pojavljuje nekoliko sedmica pred izbore.
Drugo: Ko je plaća?
Ako novac dolazi iz budžeta, riječ je o javnim sredstvima – bez obzira na to ko saopćava odluku.
Treće: Kako se mjera promoviše?
Postoji velika razlika između službenog obavještenja institucije i političke poruke u kojoj stranka sebi pripisuje zaslugu za raspodjelu javnog novca.
Četvrto: Bi li se ista odluka vjerovatno donijela da izbori nisu za nekoliko sedmica?
Na to pitanje često nije moguće dati pravno dokaziv odgovor.
Ali jeste legitimno novinarsko pitanje.
CIK je neke slučajeve već kažnjavao
Prema monitoringu TI BiH, CIK je u pojedinim slučajevima izricao sankcije kada je procijenjeno da su javni događaji i projekti iskorišteni za političku promociju.
TI BiH navodi, između ostalog, sankcije povezane s promocijom političkih subjekata prilikom otvaranja ambulante, lokalnog puta i drugih javnih događaja.
To dodatno pokazuje da ključna linija nije jednostavno:
projekat pred izbore = prekršaj.
Mnogo je važnije kako se javni resurs koristi i predstavlja.
Kampanja traje još nekoliko dana
Zvanična kampanja za Opće izbore počela je 4. septembra i završava 3. oktobra u 7 sati, kada počinje izborna šutnja. Izbori se održavaju 4. oktobra 2026. godine.
Do tada će građani čuti još mnogo obećanja o platama, penzijama, putevima, subvencijama i različitim oblicima pomoći.
Možda je zato jedno pitanje korisnije od svih ostalih:
Ko će to platiti?
Ako je odgovor „budžet“, onda to nije novac političke stranke koja je mjeru predstavila.
To je javni novac.
A nekoliko dana pred izbore upravo je razlika između te dvije stvari važnija nego inače.