Rezultati nedjeljnih izbora u Njemačkoj ponovo su otvorili pitanje koje evropske političke elite već godinama postavljaju: kako je moguće da krajnja desnica toliko brzo raste u zemlji koja iz vlastite historije najbolje zna gdje radikalizam može odvesti?
Možda dio odgovora treba tražiti i u samoj Evropi.
Na izborima u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 38,3 posto glasova, dok je CDU kancelara Friedricha Merza doživio historijski poraz sa svega 4,9 posto. U Berlinu AfD nije pobijedio – najjača je bila Die Linke sa oko četvrtinom glasova – ali je i tamo podrška tradicionalnim strankama ozbiljno uzdrmana.
Njemačka politička scena tako se sve više udaljava od modela u kojem su CDU i SPD decenijama predstavljali gotovo neprikosnoveni politički centar.
Naravno, rast AfD-a nije moguće objasniti jednom rečenicom.
Njemačku pritišću stagnacija, troškovi života, problemi sa stanovanjem, migracije, nezadovoljstvo energetskom politikom i još uvijek veoma vidljive ekonomske razlike između istoka i zapada zemlje. Primjera radi, prosječna neto imovina domaćinstava na istoku Njemačke i dalje je, prema podacima koje prenosi Reuters, približno upola manja nego na zapadu.
Ali postoji još nešto o čemu se u evropskim prijestolnicama mnogo manje govori.
Može li Evropa tražiti moralni autoritet koji sama potkopava?
Njemački kancelar Friedrich Merz predvodi državu koja i dalje odnos prema Izraelu definiše kao posebno historijsko pitanje. Njemačka vlada i u augustu ove godine zvanično je poručila da Njemačka „stoji uz Izrael“, pozivajući se, između ostalog, na odgovornost koja proizlazi iz njemačke historije.
Historijska odgovornost Njemačke prema Jevrejima poslije Holokausta nije sporna.
Problem nastaje kada se historijska odgovornost prema jednoj žrtvi počne doživljavati kao razlog da se prema drugoj žrtvi primjenjuju drugačiji standardi.
Rat u Gazi proizveo je desetine hiljada mrtvih Palestinaca, ogromno razaranje i humanitarnu katastrofu. Međunarodni sud pravde još nije donio konačnu presudu u postupku Južne Afrike protiv Izraela za genocid, ali je donio više privremenih mjera na osnovu Konvencije o genocidu i naložio Izraelu mjere zaštite Palestinaca u Gazi i omogućavanja humanitarne pomoći. Izrael optužbe za genocid odbacuje.
Zbog toga je preciznije govoriti o optužbama za genocid i postupku koji traje, nego pravosnažnu sudsku kvalifikaciju unaprijed predstavljati završenom činjenicom.
Ali političko pitanje ostaje.
Šta građanin treba zaključiti kada mu evropske institucije svakodnevno govore o međunarodnom pravu, ljudskim pravima i „evropskim vrijednostima“, dok primjena tih principa u praksi očigledno zavisi od države, savezništva i geopolitičkog interesa?
Bosna i Hercegovina je to već jednom gledala
Za građane Bosne i Hercegovine u ovome postoji neugodno poznata slika.
Evropa je početkom devedesetih gotovo pred vlastitim vratima gledala rat, opsade gradova, logore, masovna protjerivanja i sistematske zločine.
Međunarodna reakcija dugo se dominantno oslanjala na humanitarnu pomoć umjesto na odlučno zaustavljanje nasilja. United States Holocaust Memorial Museum danas upravo tako opisuje tadašnji pristup: međunarodna zajednica dugo je izbjegavala direktno suočavanje sa snagama bosanskih Srba i sukob tretirala prvenstveno kao humanitarnu krizu.
A onda je u julu 1995. pala Srebrenica – područje koje su Ujedinjene nacije proglasile „zaštićenom zonom“.
Zaštita nije uspjela.
Međunarodni sudovi kasnije su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid. Ujedinjene nacije danas otvoreno govore o vlastitom neuspjehu i Srebrenicu opisuju kao trajno upozorenje šta se događa kada svijet ne reaguje na masovne zločine.
To nije samo historijska fusnota.
To je politička lekcija.
Kada pravila nisu jednaka za sve, ekstremisti dobijaju argument
Ne postoji dokaz da neko glasa za AfD zato što se ne slaže s njemačkom politikom prema Gazi. Izborna istraživanja pokazuju mnogo složeniji skup razloga – od ekonomije i migracija do nepovjerenja prema političkom establišmentu.
Ali upravo je to nepovjerenje ključna riječ.
Demokratski centar ne slabi samo kada ne uspije riješiti cijene stanova, migracije ili ekonomsku stagnaciju. Slabi i kada građanima pokušava objasniti da postoje univerzalne vrijednosti, a zatim ostavlja utisak da se iste vrijednosti selektivno primjenjuju.
Tada ekstremističke stranke dobijaju najvažnije gorivo koje mogu poželjeti: mogućnost da kažu kako je čitav sistem licemjeran.
To ne znači da su njihova rješenja bolja.
Znači da politički centar vlastitim nedosljednostima može pomoći da njihova poruka postane uvjerljivija ljudima koji su već izgubili povjerenje u institucije.
Njemačka je posebno zanimljiv primjer.
Država koja je decenijama gradila poslijeratni identitet na ideji „nikada više“ sada mora odgovoriti na jednostavno pitanje: znači li „nikada više“ samo nikada više nama i našim saveznicima – ili nikada više bilo kome?
Zlo koje ostavite kod susjeda ne ostaje kod susjeda
Evropa je devedesetih predugo vjerovala da će bosanski rat ostati balkanski problem.
Posljedice tog rata žive više od tri decenije kasnije.
Danas evropske države ponovo pokušavaju održavati međunarodni poredak u kojem istovremeno govore o univerzalnosti međunarodnog prava i prave političke izuzetke kada je primjena tog prava neugodna.
Takav sistem ne mora neposredno proizvesti krajnju desnicu.
Ali proizvodi nešto što joj veoma odgovara – cinizam, osjećaj nepravde i uvjerenje da institucije jedno govore, a drugo rade.
Zato možda najveća pouka njemačkih izbora nije samo pitanje šta se dogodilo biračima.
Pitanje je i šta se dogodilo političkom centru.
Ako se demokratske vrijednosti brane samo onda kada njihova odbrana nema političku cijenu, one prestaju izgledati kao vrijednosti i počinju izgledati kao instrument.
A historija Bosne i Hercegovine Evropi je već pokazala koliko skupo može biti okretanje glave.
Jer ono od čega danas okrenete glavu u susjedstvu sutra veoma lako može zakucati na vrata vašeg vlastitog dvorišta.