Gotovo 130 šefova država i vlada okupilo se ove sedmice u New Yorku na 81. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tema je gotovo ironično precizna: „Vraćanje povjerenja, upravljanje transformacijom: Ujedinjene nacije koje djeluju za sve.“
Jer nakon prvih velikih govora jasno je upravo suprotno – povjerenja je sve manje.
Donald Trump govori o nacionalnoj snazi, prijeti Iranu, brani američke vojne poteze i poziva države da napuste Međunarodni krivični sud. Emmanuel Macron upozorava da se svijet približava „zakonu džungle“. Luiz Inácio Lula da Silva poručuje da Brazil nije ničije dvorište i upozorava na strano miješanje. Recep Tayyip Erdoğan tvrdi da je sistem u kojem pet stalnih članica Vijeća sigurnosti može blokirati volju više od 190 država postao neodrživ. António Guterres, u svom posljednjem obraćanju Generalnoj skupštini kao generalni sekretar, otvoreno govori o svijetu u kojem se međunarodno pravo odbacuje kada postane prepreka moći.
Različiti lideri, različiti interesi i različite političke pozicije.
Ali iza svih njihovih govora pojavljuje se isto pitanje: šta vrijede međunarodna pravila ako ih velike sile poštuju samo kada im odgovaraju?
Trumpov govor možda je najbolje pokazao novu logiku međunarodne politike
Američki predsjednik Donald Trump iskoristio je govornicu Ujedinjenih nacija da brani američku politiku prema Iranu i Venezueli, upozori Teheran na moguće još teže posljedice ako ne bude dogovora i napadne Međunarodni krivični sud, pozivajući države da ga napuste.
Važno je precizirati: Međunarodni krivični sud nije institucija Ujedinjenih nacija, nego zaseban sud osnovan Rimskim statutom.
Ali politička poruka je šira.
Država koja je nakon Drugog svjetskog rata bila ključna u stvaranju poretka zasnovanog na međunarodnim institucijama danas sve otvorenije insistira na tome da vlastitu moć i suverenitet ne želi podređivati institucijama koje smatra nepravednim ili protivnim svojim interesima.
To nije isto što i formalno rušenje Povelje UN-a. Takvu tvrdnju bilo bi netačno iznijeti.
Ali jeste slabljenje principa na kojem je poslijeratni međunarodni poredak izgrađen: da ni najveća vojna ili ekonomska sila ne bi trebala sama određivati pravila za sebe i za druge.
I upravo tu nastaje problem.
Sjedinjene Države mogu kritikovati neučinkovitost UN-a, birokratiju ili političku pristrasnost pojedinih međunarodnih tijela. Mnoge od tih kritika nisu bez osnova. Ali ako odgovor postane princip prema kojem međunarodna institucija vrijedi samo dok potvrđuje politiku Washingtona, onda ista logika postaje dostupna Moskvi, Pekingu, Tel Avivu, Teheranu i svakoj drugoj sili.
A tada međunarodno pravo više nije pravo.
Postaje preporuka.
Macron je upozorio na „zakon džungle“, ali Evropa također ima problem s dosljednošću
Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u svom posljednjem govoru pred Generalnom skupštinom upozorio da svijet rizikuje povratak u stanje u kojem dominiraju sila i prinuda. Posebno je kritikovao Trumpovo predstavljanje stanja u Gazi kao diplomatskog uspjeha, tvrdeći da humanitarna situacija na terenu ne odgovara takvoj slici.
Macronova odbrana multilateralizma zvuči snažno.
Ali upravo Evropa pokazuje koliko je teško međunarodno pravo braniti dosljedno.
Evropske države vrlo jasno insistiraju na teritorijalnom integritetu Ukrajine i osuđuju rusku invaziju kao kršenje Povelje UN-a. To je pozicija koju podržavaju rezolucije Generalne skupštine i koju je i Guterres ponovio u ovogodišnjem obraćanju.
Istovremeno, oko Gaze, izraelske politike na okupiranim palestinskim teritorijama i drugih međunarodnih kriza evropske države nisu ni približno toliko jedinstvene.
Upravo selektivnost postaje jedna od najvećih slabosti zapadnog pozivanja na „međunarodni poredak zasnovan na pravilima“.
Ako ista pravila nisu jednako važna kada ih krši protivnik i kada ih krši saveznik, države izvan Zapada vrlo lako dolaze do zaključka da se ne radi o univerzalnim pravilima, nego o instrumentu moći.
To je možda jedan od razloga zbog kojih poruke država globalnog juga danas zvuče mnogo samouvjerenije nego prije dvadeset godina.
Lula je izgovorio ono što sve više država misli
Brazilski predsjednik Lula da Silva poručio je iz New Yorka da Brazil „nije ničije dvorište“ i da neće prihvatiti vanjsko miješanje u svoje izbore. Istovremeno je kritikovao blokadu rada Vijeća sigurnosti, vanjske intervencije i slabljenje multilateralnog sistema.
To nije samo brazilska priča.
Sve veći broj država više ne želi svijet u kojem nekoliko velikih sila određuje pravila, dok se od svih drugih očekuje da ih slijede.
Guterres je u svom govoru upravo to opisao kao nezaustavljiv prelazak prema multipolarnom svijetu. Novi centri ekonomske, političke i tehnološke moći više ne prihvataju međunarodni sistem koji i dalje uglavnom odražava odnos snaga iz 1945. godine.
Problem je što multipolarni svijet može nastati na dva potpuno različita načina.
Može nastati kroz reformu institucija i veće uključivanje država koje danas nemaju dovoljno utjecaja.
Ili kroz raspad zajedničkih pravila, gdje će svaka velika sila kontrolirati vlastitu zonu interesa.
Drugi scenario već smo vidjeli u historiji.
Nije završavao dobro.
Pet država i dalje može blokirati gotovo cijeli svijet
Erdoğanova kritika Vijeća sigurnosti možda je jedna od najjednostavnijih dijagnoza institucionalnog problema UN-a.
Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija imaju stalna mjesta i pravo veta.
To znači da u pitanjima mira i sigurnosti jedna od tih pet država može blokirati odluku čak i kada velika većina ostatka svijeta želi drugačije.
Erdoğan je zato u New Yorku rekao da sistem u kojem je volja više od 190 država podložna odlukama pet sila teško može proizvoditi povjerenje.
Ali problem je još dublji.
Vijeće sigurnosti nije slučajno napravljeno tako.
UN je 1945. konstruisan upravo na kompromisu da najveće sile neće prihvatiti međunarodnu organizaciju koja može donositi ključne sigurnosne odluke protiv njihove volje.
Drugim riječima, veto je istovremeno jedna od najvećih slabosti UN-a i jedan od razloga zbog kojih je UN uopće mogao biti osnovan.
Danas taj kompromis sve manje odgovara stvarnom odnosu snaga.
Indija, zemlja sa više od 1,4 milijarde stanovnika, nema stalno mjesto. Afrika nema nijednog stalnog člana. Latinska Amerika također nema stalnog predstavnika.
Svijet 2026. pokušava rješavati ratove institucijom čija struktura moći i dalje uglavnom odražava svijet neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
To teško može trajati beskonačno.
UN je slab, ali alternativa može biti mnogo gora
Najlakši zaključak nakon slušanja ovogodišnjih govora bio bi da su Ujedinjene nacije postale beskorisne.
Ratovi se vode uprkos rezolucijama. Veto paralizira Vijeće sigurnosti. Velike sile selektivno primjenjuju međunarodno pravo. Generalna skupština donosi politički važne, ali uglavnom neobavezujuće rezolucije.
Pa čemu onda UN?
Upravo ovogodišnja Generalna skupština daje zanimljiv odgovor.
Gotovo svi dolaze.
Dolazi i Trump koji kritikuje međunarodne institucije. Dolaze lideri koji optužuju Washington. Dolaze države koje podržavaju Rusiju i države koje podržavaju Ukrajinu. Dolaze saveznici Izraela i najglasniji zagovornici Palestine.
Čak i političari koji tvrde da je UN slab žele njegovu govornicu.
To govori da organizacija ipak ima vrijednost koju nije jednostavno zamijeniti.
UN nije svjetska vlada i nikada nije imao vojsku kojom može prisiliti velike sile na poslušnost. Njegova stvarna vrijednost je u tome što predstavlja posljednje mjesto na kojem praktično sve države svijeta još uvijek formalno priznaju da moraju razgovarati jedne s drugima.
To zvuči skromno.
Ali alternativa je sistem u kojem komunikacija postoji samo između vojnih blokova i država koje imaju dovoljno oružja da ih drugi moraju saslušati.
Finansijska kriza govori koliko je sistem postao krhak
UN istovremeno prolazi kroz ozbiljnu finansijsku krizu.
Guterres je za 2026. predložio rezanje osnovnog budžeta za oko 577 miliona dolara i ukidanje više od 18 posto radnih mjesta. Sjedinjene Države su tek ovog mjeseca uplatile 725 miliona dolara za redovni budžet, čime su smanjile dug i izbjegle rizik gubitka glasačkih prava u Generalnoj skupštini, ali prema Reutersu i dalje duguju više od 1,3 milijarde dolara redovnom budžetu.
I tu se vidi još jedan paradoks.
Washington želi slabiji i jeftiniji UN, ali istovremeno želi zadržati puno političko pravo unutar njega.
Velike sile često kritikuju institucije sve dok ih trebaju ograničavati, ali ih vrlo rado koriste kada preko njih mogu legitimirati vlastitu politiku.
To nije američka posebnost.
Rusija, Kina i druge sile rade isto kada im odgovara.
To je zapravo centralna bolest današnjeg međunarodnog sistema: pravila su univerzalna u govorima, a selektivna u primjeni.
Guterres je postavio možda najvažnije pitanje ove Generalne skupštine
U svom posljednjem obraćanju Generalnoj skupštini António Guterres rekao je da se svijet mora odlučiti hoće li moć biti podređena pravu ili će pravo biti podređeno sili.
To je precizna definicija trenutka u kojem se nalazimo.
Jer najveća opasnost za UN danas nije da će njegova zgrada u New Yorku biti zatvorena niti da će države masovno napustiti organizaciju.
Mnogo realnija opasnost je da UN nastavi postojati, ali da njegove norme postanu ceremonija.
Da se lideri jednom godišnje okupe, govore o međunarodnom pravu, ljudskim pravima i miru, a zatim se vrate kući i nastave djelovati prema jednostavnijem pravilu – ko ima veću ekonomiju, više raketa ili snažnije saveznike, taj određuje šta je dopušteno.
Takav UN može formalno preživjeti desetljećima.
Ali bi izgubio razlog zbog kojeg je osnovan.
Ima li onda UN budućnost?
Ima, ali vjerovatno ne u sadašnjem obliku.
Organizacija koja pokušava predstavljati svijet 21. stoljeća sa sigurnosnom arhitekturom iz 1945. sve će teže zadržavati legitimitet. Reforma Vijeća sigurnosti, veća zastupljenost Afrike, Azije i Latinske Amerike, ograničavanje političke zloupotrebe veta i stabilniji način finansiranja više nisu samo akademske teme.
Ali postoji nešto još važnije od institucionalne reforme.
Nijedna nova struktura neće pomoći ako velike države prihvataju međunarodno pravo samo onda kada ograničava njihove protivnike.
Tu je najveće licemjerstvo koje je ovogodišnja Generalna skupština ponovo razotkrila.
Jedni govore o suverenitetu dok interveniraju izvan svojih granica. Drugi pozivaju na međunarodno pravo dok blokiraju njegovu primjenu prema svojim saveznicima. Treći kritikuju zapadnu dominaciju dok sami žele vlastite zone utjecaja. Gotovo svi brane princip onda kada im koristi i traže izuzetak kada im smeta.
Zbog toga pravo pitanje nije hoće li UN opstati.
Vjerovatno hoće.
Pitanje je hoće li svijet sačuvati ideju zbog koje je UN nastao: da moć sama po sebi ne daje pravo.
Ako ta ideja nestane, neće biti posebno važno postoji li još uvijek Generalna skupština, Vijeće sigurnosti ili velika zgrada na East Riveru.
Imat ćemo Ujedinjene nacije.
Samo više nećemo imati međunarodni poredak koji one trebaju predstavljati.