Tijelo Ratka Mladića vraćeno je u Srbiju državnim avionom i dočekano uz vojne počasti. Komemoracija će biti održana u Domu Vojske, a tijelo pravosnažno osuđenog ratnog zločinca 7. septembra bit će izloženo u beogradskoj Crkvi Svetog Luke, gdje je najavljeno opelo prije sahrane na Topčiderskom groblju.
Sahrana tako neće biti samo privatni oproštaj porodice od preminulog. Sve upućuje na veliki državno-crkveni događaj kojim će se čovjek osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine još jednom pokušati predstaviti kao nacionalni heroj.
Prema procjenama srbijanskih vlasti, očekuju se deseci hiljada ljudi. Mladićevo tijelo prevezeno je iz Haga avionom Vlade Srbije, dok je ministar pravde ranije najavio sahranu uz najviše državne i vojne počasti.
Srpska pravoslavna crkva sada ima priliku napraviti ono što uglavnom nije činila tokom prethodnih trideset godina: jasno odvojiti kršćansko saosjećanje prema porodici preminulog od veličanja njegovih zločina.
Za sada nema znakova da će se to dogoditi.
Opelo nije sporno, pretvaranje zločinca u mučenika jeste
Crkva može obaviti sahranu svakom čovjeku. Kršćanstvo ne uskraćuje molitvu ni najvećem grešniku.
Problem zato nije samo opelo Ratku Mladiću. Problem je ako crkveni obred postane dio političkog spektakla u kojem se prešućuju genocid u Srebrenici, terorisanje građana Sarajeva, progoni, ubistva i prisilna premještanja nesrpskog stanovništva.
Mladić nije umro kao nepravedno progonjeni general. Umro je izdržavajući doživotnu kaznu nakon pravosnažne presude međunarodnog suda.
Crkva koja govori o grijehu, pokajanju i istini ne može istovremeno nuditi moralno opravdanje čovjeku koji se za počinjene zločine nikada nije pokajao.
Ako sveštenici tokom sahrane budu govorili samo o njegovoj „žrtvi“, „junaštvu“ i „odbrani naroda“, neće sahranjivati samo Mladića. Sahranjivat će i posljednje ostatke vlastitog moralnog autoriteta.
Od blagosiljanja vojnika do šutnje pred zločinima
Problem odnosa dijela SPC-a prema ratovima devedesetih nije nastao danas.
Sveštenici su blagosiljali vojnike i jedinice koje su odlazile na ratišta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Najpotresniji dokaz pojavio se na snimku jedinice „Škorpioni“: pravoslavni sveštenik blagosilja pripadnike jedinice, a isti ljudi potom odvode i strijeljaju šest zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice. Snimak je 2005. godine potresao javnost upravo zbog spoja vjerskog obreda i dokumentovanog zločina.
Naravno, blagoslov prije odlaska na ratište ne dokazuje da je sveštenik znao koji će zločin biti počinjen. Ali pokazuje koliko je lako križ pretvoren u dio ratne opreme, a vjera u ideološku potvrdu nacionalističkog projekta.
Umjesto da bude glas koji vojnicima govori da je ubistvo civila grijeh, dio crkvene hijerarhije pomagao je stvaranju slike prema kojoj je svaki rat vođen u ime srpstva automatski svet i odbrambeni.
Poslije rata izostalo je ozbiljno institucionalno suočavanje s tom ulogom. Ratni zločinci dobijali su duhovnu, simboličku i političku zaštitu. Pravosnažno osuđeni Vojislav Šešelj dobio je čak više crkvenih odlikovanja, uključujući orden jedne eparhije SPC-a 2022. godine.
Time se vjernicima šalje poruka da presude za progone i zločine nisu prepreka za crkvene počasti ako je počinilac svoj rad predstavljao kao borbu za „nacionalnu stvar“.
Kada oltar, vlast i podzemlje počnu govoriti istim jezikom
Dodatni problem predstavlja bliskost dijela crkvenih struktura s političkom vlašću, sigurnosnim krugovima i ljudima povezivanim s kriminalnim podzemljem.
Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo objavljeno 2026. godine ukazalo je na sumnjive poslove SPC-a i kompanija čiji su predstavnici povezivani s ljudima iz sigurnosnog i kriminalnog miljea. Isti tekst opisuje i tajno snimanje Sabora na kojem je izabran patrijarh Porfirije, koje je navodno organizovao bivši sigurnosni zvaničnik blizak srbijanskom podzemlju. Crkva nije odgovorila na pitanja novinara o tim vezama. Navodi CIN-a ne dokazuju krivicu cijele SPC, ali pokazuju koliko je ozbiljan problem njene zatvorenosti i izostanka odgovornosti.
Nije riječ, dakle, samo o prošlosti. Riječ je o obrascu u kojem se nacionalizam koristi kao sveta zavjesa iza koje se susreću politička moć, novac, službe sigurnosti i ljudi s kriminalnim biografijama.
Ovo nije osuda svih pravoslavaca ni svih Srba
Srpska pravoslavna crkva nije isto što i pravoslavna vjera, niti njena hijerarhija predstavlja svakog vjernika i svakog Srbina.
U Srbiji postoje teolozi, sveštenici, novinari, aktivisti i građani koji godinama kritikuju nacionalizam, negiranje zločina i političku zloupotrebu Crkve. Upravo njihova borba dokazuje da je promjena moguća.
Ali oni su uglavnom na margini. Najveći prostor i institucionalnu podršku dobijaju oni koji naciju hrane mitovima, osjećajem vječne ugroženosti i uvjerenjem da je priznanje vlastitih zločina izdaja.
Takva politika Srbiju drži zarobljenu u devedesetim godinama.
Kakvu budućnost može graditi takvo društvo?
Crkva bi trebala biti moralni korektiv vlasti. U Srbiji se prečesto ponaša kao njen ideološki saveznik. Umjesto pokajanja nudi opravdanje, umjesto istine mit, a umjesto pomirenja obnovu starih neprijateljstava.
Društvo koje ratnog zločinca ispraća kao heroja ne čuva svoju historiju. Ono svoju djecu uči da je zločin prihvatljiv ako je počinjen u ime nacije.
Takva zemlja može graditi autoputeve, stadione i nebodere, ali se ne može istinski razvijati. Razvoj nije samo rast ekonomije. Razvoj podrazumijeva institucije, moralnu odgovornost, kulturu sjećanja i sposobnost da se zločin nazove pravim imenom.
Sahrana Ratka Mladića zato predstavlja mnogo više od oproštaja od jednog čovjeka. Ona je ogledalo Srbije i Srpske pravoslavne crkve.
Ako u tom ogledalu ponovo vide heroja, a ne pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, onda problem nije samo u prošlosti.
Problem je u budućnosti koju takvim vrijednostima stvaraju.