Prije tačno 34 godine Sarajevo je gledalo kako gori njegovo pamćenje. U noći sa 25. na 26. august 1992. godine zapaljena je Vijećnica, tadašnje sjedište Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo oko dva miliona knjiga, rukopisa, časopisa i dokumenata neprocjenjive vrijednosti.
Danas Vijećnica ponovo blista. Obnovljena je, osvijetljena i pretvorena u jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva. U njoj se održavaju prijemi, koncerti, promocije, vjenčanja i svečane sjednice.
Samo se Nacionalna biblioteka nije vratila kući.
Paradoks je gotovo brutalan: obnovili smo zgradu, ali smo iz nje izbacili ono zbog čega je postala simbolom kulturnog otpora. Spasili smo fasadu, a zaboravili instituciju. Vijećnicu pokazujemo turistima, dok Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH godinama traži stabilno finansiranje i pravo da se vrati u svoje nekadašnje sjedište.
Ono što granate nisu uspjele završiti 1992. godine, danas polako dovršavaju politička nebriga, administrativni izgovori i beskonačno prebacivanje odgovornosti.
Pokušaj ubistva pamćenja
Paljenje Vijećnice nije predstavljalo slučajnu ratnu štetu. UNESCO navodi da je Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH namjerno uništena granatiranjem s položaja oko Sarajeva. Uništen je najveći dio fonda od približno dva miliona bibliotečkih jedinica.
U vatri nisu nestajale samo knjige. Nestajali su dokumenti o ljudima koji su stoljećima živjeli na ovom prostoru, stare novine, rukopisi, naučni radovi i tragovi kulturnog, vjerskog i društvenog razvoja Bosne i Hercegovine.
Bio je to pokušaj brisanja dokaza da je ova zemlja postojala, stvarala i pamtila mnogo prije onih koji su je pokušali podijeliti.
Dok je Vijećnica gorjela, bibliotekari i građani Sarajeva pokušavali su spasiti ono što se moglo iznijeti. Pod vatrom i snajperskim mecima iznosili su knjige iz zapaljene zgrade. Spašen je samo mali dio fonda, dok je približno 90 posto bibliotečkog blaga izgubljeno.
Vatra se ugasila, ali borba za Biblioteku nikada nije završena.
Obnovljena zgrada, zaboravljena institucija
Vijećnica je nakon dugotrajne obnove ponovo otvorena 9. maja 2014. godine. Bio je to veliki i emotivan trenutak za Sarajevo. Zgrada koja je postala svjetski simbol urbicida i uništavanja kulture ponovo je podignuta.
Međutim, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH nije vraćena u prostor iz kojeg je protjerana granatama.
Biblioteka danas djeluje na drugoj adresi, bez trajno riješenog pravnog i finansijskog statusa. Kao jedna od sedam institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu, već decenijama zavisi od privremenih grantova, političke volje i povremenih intervencija različitih nivoa vlasti.
To znači da institucija koja dodjeljuje ISBN oznake, čuva obavezne primjerke publikacija, razvija bibliotečki sistem i predstavlja jedno od središta naučnog pamćenja države ne zna hoće li svake naredne godine imati dovoljno novca za rad.
Takva situacija nije običan administrativni propust. To je institucionalna sramota.
Država koja ne finansira vlastitu nacionalnu biblioteku poručuje da joj vlastito pamćenje nije prioritet.
Peticija iz 21 države
Povodom 34. godišnjice spaljivanja Vijećnice pokrenuta je inicijativa da se Nacionalna i univerzitetska biblioteka vrati u svoje historijsko sjedište i da se konačno uspostavi stabilan model njenog finansiranja.
Prema informacijama predstavljenim na konferenciji NUBBiH, peticiju je potpisalo više od 1.200 ljudi iz 21 države. Potpisi iz Bosne i Hercegovine stigli su iz 38 gradova i mjesta.
Zahtjev je jednostavan: Biblioteci treba vratiti prostor koji joj pripada i osigurati finansiranje koje neće zavisiti od godišnjeg političkog cjenkanja.
Nije realno očekivati da cijela Vijećnica ponovo postane biblioteka kao prije rata. Zgrada danas ima više funkcija i njome upravlja Grad Sarajevo. Ali jeste realno i opravdano zahtijevati da Nacionalna biblioteka u njoj dobije odgovarajući i trajno definisan prostor.
Ako u Vijećnici ima mjesta za komercijalne događaje, protokolarne prijeme i vjenčanja, onda mora biti mjesta i za instituciju čije je stradanje ovu zgradu pretvorilo u međunarodni simbol.
Knjige više ne gore, ali institucije nestaju
Današnje vlasti nisu zapalile Vijećnicu. Međutim, to ih ne oslobađa odgovornosti za ono što se s Nacionalnom bibliotekom dešava poslije rata.
Kulturne institucije ne moraju biti pogođene granatama da bi nestale. Dovoljno je da im ne riješite pravni status, da njihove zaposlene ostavite bez sigurnih plaća, da ih svake godine tjerate da mole za grantove i da odgovornost prebacujete između države, Federacije, Kantona i Grada.
To je sporije i manje dramatično od požara, ali rezultat može biti jednako poguban.
U augustu 1992. godine neprijatelj je znao zašto gađa Biblioteku. Znao je da narod bez knjiga, arhiva i dokumenata lakše ostaje bez dokaza o vlastitom postojanju.
Teže je razumjeti zašto domaće vlasti 34 godine kasnije ne znaju zašto tu istu Biblioteku treba sačuvati.
Za političke kabinete, službene automobile, reprezentacije, savjetnike i stranačka zapošljavanja novac se redovno pronalazi. Za jednu od najvažnijih institucija kulture u državi godinama se traže modeli, nadležnosti, komisije i privremena rješenja.
Problem, dakle, nije samo u novcu. Problem je u prioritetima.
Vijećnica ne smije biti samo lijepa kulisa
Sarajevska Vijećnica danas je jedna od najfotografisanijih građevina u Bosni i Hercegovini. Njena obnova pokazuje da se porušeno može ponovo izgraditi.
Ali prava pobjeda nad onima koji su je spalili neće biti potpuna sve dok se u nju ne vrati institucija čije su knjige gorjele.
Bez Biblioteke, Vijećnica rizikuje postati lijepa kulisa iz koje je uklonjena suština vlastite historije. Mjesto na kojem se sjećamo spaljenih knjiga, ali ne omogućavamo normalan život instituciji koja ih je čuvala.
Zato 25. august ne smije biti samo datum za polaganje cvijeća, prigodne govore i fotografisanje političara. Mora biti dan kada ćemo postaviti jednostavno pitanje: ako je Nacionalna i univerzitetska biblioteka zaista državna institucija, zašto je država ne finansira kao vlastitu instituciju?
Prije 34 godine Vijećnica je gorjela pred očima svijeta. Danas Nacionalna biblioteka nestaje tiše – između neusvojenih odluka, neriješenih nadležnosti i političke ravnodušnosti.
Prvi put su je pokušali uništiti granatama.
Drugi put ne smijemo dozvoliti da je uništi naša šutnja.