Nebojšu Vukanovića bilo je lako poštovati čak i kada se s njim politički ne slažete.
Godinama je radio ono od čega su mnogi opozicionari u Republici Srpskoj bježali. Otvoreno je prozivao Milorada Dodika i njegove saradnike, otkrivao nepotizam, sumnjive javne poslove, stranačko zapošljavanje, policijsku brutalnost i apsurdnost režimske propagande.
Dok su drugi opozicionari pažljivo odmjeravali svaku riječ, računali moguće koalicije i čekali da neko drugi prvi progovori, Vukanović je ulazio direktno u sukob s najmoćnijim ljudima u Republici Srpskoj.
Zbog svojih istupa bio je vrijeđan, napadan, tužen i izložen ozbiljnim pritiscima. U martu 2025. godine zapaljen mu je automobil ispred porodične kuće u Trebinju.
Zbog svega toga stekao je reputaciju hrabrog, autentičnog i nekorumpiranog političara.
A onda je došao trenutak u kojem je trebalo pokazati da hrabrost nije samo spremnost da se napadne Dodik.
Trebalo je izgovoriti nekoliko jednostavnih riječi: Ratko Mladić bio je pravosnažno osuđeni ratni zločinac odgovoran za genocid u Srebrenici i teroriziranje građana Sarajeva.
Vukanović ih nije izgovorio.
Umjesto toga, odlučio je opisivati koliko je Mladić bio hrabar na frontu.
Hvalospjev pod maskom biografije
U tekstu objavljenom nakon smrti Ratka Mladića, Vukanović ga naziva „generalom“ i „ratnim komandantom Vojske Republike Srpske“, detaljno opisuje njegovo porijeklo, vojno obrazovanje, napredovanje u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i ulogu u stvaranju Vojske Republike Srpske.
Posebno naglašava da je Mladić uživao veliki ugled među vojnicima, da je često boravio na prvoj liniji, direktno komandovao jedinicama i da se „nije plašio“.
Piše i kako je tokom jedne operacije mogao biti zarobljen, kako se sukobljavao s ratnim švercerima i kako se protivio Vance-Owenovom mirovnom planu.
Čak prenosi nepotvrđenu konstrukciju prema kojoj postoji sumnja da Mladićeva kćerka nije izvršila samoubistvo, nego da je možda ubijena zato što se njen otac suprotstavljao agentima tadašnje Državne bezbjednosti Srbije.
Sve je tu: partizanski otac, siromašno djetinjstvo, vojna akademija, prve linije, hrabrost, sukob sa švercerima, porodična tragedija i navodna nepravda Haaga.
Nedostaje samo ono najvažnije.
Genocid.
Nedostaju Srebrenica, masovna strijeljanja, premještanje tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, opsada Sarajeva, snajperi, granatiranje civila, progoni, deportacije i hiljade mrtvih.
To nije slučajan propust.
To je svjesno konstruisana slika Ratka Mladića iz koje su uklonjeni njegovi zločini, kako bi ostao samo portret „hrabrog srpskog komandanta“.
Vukanovićev tekst zato nije neutralna biografija.
To je politička rehabilitacija.
Hrabar protiv koga?
Ratko Mladić možda jeste odlazio na prve linije i ulazio u neposrednu opasnost. Ali fizička neustrašivost sama po sebi nije moralna vrijednost.
Hrabri mogu biti i kriminalci, diktatori, teroristi i počinioci masovnih zločina.
Pitanje nije samo je li se neko plašio metka.
Pitanje je šta je radio s moći koju je imao, kome je izdavao naredbe i kakve su posljedice tih naredbi bile za ljude koji nisu mogli uzvratiti.
Pravosnažna presuda Međunarodnog rezidualnog mehanizma utvrdila je da je Mladić kriv za genocid, istrebljenje, ubistva, progone, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje civila Sarajeva, protivpravne napade i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Sud je utvrdio da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija koje su srpske političke i vojne strukture željele kontrolisati.
Presudom je utvrđeno i da je učestvovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu širenja terora među stanovnicima Sarajeva te poduhvatu čiji je cilj bila eliminacija Bošnjaka Srebrenice.
Može li se čovjek odgovoran za takva djela predstavljati kao uzor vojničke hrabrosti, a da se ne kaže protiv koga je ta „hrabrost“ bila usmjerena?
Hrvatski general Rahim Ademi, koji se protiv Mladićevih snaga borio u Dalmaciji, nakon njegove smrti dao je mnogo precizniju ocjenu: Mladić je bio hrabar prvenstveno protiv civila.
Vukanović je tu ključnu činjenicu odlučio prešutjeti.
Ne politizujte smrt – dok je ja politizujem
Posebno je licemjeran završetak Vukanovićeve objave.
On poziva političare i javnost da ne politizuju Mladićevu smrt, da ne podižu tenzije i ne prikupljaju jeftine političke poene.
Ali upravo je to prethodno učinio.
Smrt Ratka Mladića iskoristio je da ponovo napadne Dodika, Biljanu Plavšić i druge političke protivnike. Pokušao je napraviti razliku između sebe kao navodno iskrenog poštovaoca ratnog komandanta i ljudi iz vlasti koji će njegovu smrt zloupotrijebiti u predizborne svrhe.
Poruka je prozirna: oni su neiskreni Srbi koji se Mladića sjete kada im trebaju glasovi, dok je Vukanović autentični patriota koji ga je cijenio i ranije.
To nije depolitizacija.
To je pokušaj preuzimanja dijela nacionalističkog biračkog prostora od Dodika.
Vukanović se ne suprotstavlja kultu Ratka Mladića. On se s Dodikom nadmeće oko toga ko ima iskrenije pravo na taj kult.
Pred izborima više nije dovoljno biti borac protiv korupcije
Vukanović je najavio kandidaturu za srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2026. godine.
Time se našao u političkoj utakmici u kojoj nije dovoljno imati reputaciju najglasnijeg borca protiv kriminala. Potrebno je osvajati i birače koji godinama glasaju pod utjecajem nacionalnih tema, ratnih mitova i straha od navodnih neprijatelja Republike Srpske.
Vukanović očigledno procjenjuje da otvorena osuda Ratka Mladića nosi prevelik izborni rizik.
Zato bira poznatu formulu: govori o miru i poštovanju svih žrtava, ali izbjegava imenovati zločin i odgovornost. Poziva na smirivanje tenzija, ali istovremeno Mladića predstavlja kao hrabrog komandanta. Kritikuje Dodikov nacionalizam, ali preuzima njegove najvažnije historijske mitove.
To je klasično klečanje pred populizmom.
Političar zna šta su činjenice, ali procjenjuje da ih njegovi birači ne žele čuti. Umjesto da javnost vodi prema istini, prilagođava istinu onome što misli da javnost želi.
Možda će time osvojiti nekoliko glasova.
Ali će izgubiti ono zbog čega je uopće postao drugačiji.
Vukanović se nije izgubio preko noći
Bilo bi, međutim, pogrešno tvrditi da je ova objava potpuno neočekivan zaokret.
Vukanovićeva hrabrost već je ranije pokazivala jasnu granicu. Bio je beskompromisan kada je govorio o korupciji, nepotizmu i kriminalu vlasti, ali mnogo oprezniji kada bi se suočio s nacionalnim mitovima vlastite biračke baze.
Još 2022. godine izbjegavao je direktno odgovoriti na pitanje smatra li Ratka Mladića herojem ili zločincem.
Godine 2024. tvrdio je da su Bošnjaci „žrtvovali sirotinju u Srebrenici“, čime je ponavljao jedan od narativa koji odgovornost za genocid pokušava prebaciti na same žrtve.
Tokom 2025. pravosnažno oslobođenog Nasera Orića nazivao je „presuđenim ratnim zločincem“, iako je Žalbeno vijeće Haškog tribunala Orića još 2008. pravosnažno oslobodilo odgovornosti po optužnici koja mu je stavljena na teret.
Vukanović je, dakle, odlično razumio težinu pravosnažnih presuda kada je njima mogao napadati pripadnika SNSD-a Radomira Kovača, kojeg je potpuno opravdano nazivao ratnim zločincem zbog presude za silovanja i porobljavanje žena i djevojčica u Foči.
Kada se suoči s Mladićem, pravosnažna presuda iznenada nestaje iz fokusa.
To pokazuje da problem nije u neznanju.
Problem je u selektivnoj primjeni istine.
Ratni zločinac iz protivničke političke strukture naziva se monstrumom. Ratni zločinac koji ima status nacionalnog simbola opisuje se kao hrabar vojnik.
Pravda koja zavisi od nacionalnosti i političke koristi nije pravda.
Borba protiv korupcije nije dovoljna
Vukanovićev slučaj otvara šire pitanje: može li političar biti istinski demokratska alternativa ako se protivi pljački, ali prihvata nacionalističke mitove koji održavaju postojeći sistem?
Ne mora svaki nacionalista biti korumpiran.
Ali nacionalizam stvara idealne uslove za korupciju. Kada se građanima stalno govori da je narod ugrožen, svaka kritika vlasti može se proglasiti izdajom. Kada je kolektivni identitet važniji od zakona, „našem“ političaru oprašta se ono zbog čega se napada „njihov“.
Vukanović je godinama tačno pokazivao kako Dodik koristi nacionalne teme da prikrije pljačku, nepotizam i raspad institucija.
Sada i sam poseže za istim mehanizmom, možda u blažoj i pristojnijoj formi.
To je njegova najveća kontradikcija.
Ne možete demontirati Dodikov sistem ako zadržavate mitove na kojima taj sistem počiva.
Ne možete graditi pravnu državu ako pravosnažne presude prihvatate samo kada vam politički odgovaraju.
Ne možete tražiti pravdu i red, a zatim iz biografije osuđenog počinioca genocida izbrisati genocid.
Na Dodikovom terenu Vukanović ne može pobijediti
Vukanović vjerovatno misli da ovakvim izjavama neutralizuje napade prema kojima je „izdajnik“, „sarajevski čovjek“ ili političar koji nije dovoljno odan Republici Srpskoj.
Ali nacionalistički populizam nema tačku zasićenja.
Bez obzira koliko puta Mladića nazove hrabrim, Dodikovi mediji uvijek mogu tvrditi da nije dovoljno veliki Srbin. Ako ode na parastos, pitat će zašto nije ponio veću fotografiju. Ako izbjegne riječ genocid, tražit će da otvoreno negira presude. Ako kaže da poštuje sve žrtve, optužit će ga za izjednačavanje strana.
Na tom terenu uvijek pobjeđuje onaj ko je spreman otići korak dalje u radikalizaciji.
Dodik tu igru igra decenijama. Vukanović u njoj može postati samo njegova slabija kopija.
Njegova politička vrijednost nije bila u tome da bude bolji nacionalista od Dodika. Bila je u tome što je djelovao kao čovjek kojeg nije moguće kupiti, uplašiti niti natjerati da govori ono što ne misli.
Sada se pokazuje da ga možda nije kupio tajkun niti uplašila policija.
Ali ga je savila anketa.
Kako bi govorio zaista hrabar političar?
Zaista hrabar političar iz Republike Srpske mogao bi istovremeno reći nekoliko stvari.
Mogao bi izraziti poštovanje prema srpskim civilnim žrtvama i tražiti procesuiranje svakog zločina počinjenog nad Srbima.
Mogao bi insistirati na pravima boraca Vojske Republike Srpske koji nisu počinili zločine i koji danas žive u siromaštvu dok se političari bogate.
Mogao bi kritikovati selektivnost međunarodnog pravosuđa tamo gdje za takvu kritiku postoje činjenice.
Ali bi morao jasno priznati da je Ratko Mladić pravosnažno osuđen za genocid i druge zločine te da nijedan narod ne smije svoj identitet graditi na njegovom veličanju.
To ne bi bila izdaja Srba.
Bila bi to odbrana srpskog društva od poistovjećivanja s ratnim zločincem.
Takva izjava vjerovatno bi Vukanovića koštala dijela glasova. Ali bi pokazala da njegova borba za pravdu nije samo slogan i da ima moralnu vertikalu koja ne zavisi od izbora.
On je odabrao suprotno.
Čovjek koji je izgubio vlastitu političku posebnost
Nebojša Vukanović još nije postao Milorad Dodik. I dalje je jedan od rijetkih političara u Republici Srpskoj koji otvoreno govori o kriminalu vlasti i pokazuje ličnu hrabrost kakvu većina opozicionara nema.
Ali njegova objava o Ratku Mladiću pokazuje da se politički i moralno izgubio.
Ostao je hrabar pred Dodikovim tajkunima, ali je pokleknuo pred nacionalističkom masom. Spreman je prozvati ministra, direktora, policajca i stranačkog moćnika, ali nije spreman vlastitim biračima reći istinu koju možda ne žele čuti.
To nije samo njegov lični pad.
To je problem cjelokupne opozicije u Republici Srpskoj, koja već godinama pokušava dokazati da može biti nacionalistički uvjerljivija od SNSD-a, umjesto da ponudi drugačiji sistem vrijednosti.
Vukanović je mogao biti političar koji će pokazati da borba protiv korupcije, nacionalizma i autoritarnosti pripada istoj borbi.
Odlučio je razdvojiti ih.
Zadržao je borbu protiv pljačke, ali se poklonio mitu koji pljačkašima decenijama omogućava da opstanu.
Ratka Mladića nazvao je hrabrim vojnikom.
Time nije rekao samo šta misli o Mladiću.
Pokazao je koliko vrijedi njegova vlastita hrabrost kada na izborima postane skupa.