Smrt Ratka Mladića nije samo vijest o kraju života jednog od najvećih ratnih zločinaca na Balkanu. Ona je Srbiji pružila rijetku priliku da se pogleda u ogledalo.
Ono što se u tom ogledalu vidjelo bilo je poražavajuće.
Na ulicama, stadionima, društvenim mrežama i u televizijskim studijima nije oplakivan čovjek koji je branio nemoćne, spašavao živote ili zemlji ostavio nešto vrijedno. Slavljen je pravosnažno osuđeni počinilac genocida u Srebrenici, komandant vojske odgovorne za masovna ubistva, progone, logore i gotovo četverogodišnji teror nad Sarajevom.
Navijači Crvene zvezde skandirali su Mladićevo ime u češkom Plzenu i razvili transparent „Generale, neka ti je vječna slava i hvala“. U Zvorniku su stotine ljudi, među kojima su bila i djeca, marširale ulicama s njegovim fotografijama i zastavama Vojske Republike Srpske. Okupljanja i parastosi održani su u više gradova, dok su društvene mreže preplavljene porukama zahvalnosti čovjeku osuđenom za genocid.
Režimski mediji predstavljali su ga kao heroja i žrtvu Haaga. Političari iz Republike Srpske njegovu smrt nazivali su „ubistvom“, a ministar pravde Srbije Nenad Vujić najavio je da će Mladić biti sahranjen uz najviše državne počasti.
„General Mladić je general i znaju se protokoli“, rekao je Vujić za banjalučku Alternativnu televiziju, što su prenijeli i mediji u Srbiji, uključujući Danas.
U toj jednoj rečenici sadržano je više od trideset godina moralnog posrnuća Srbije.
Kada država ratnog zločinca sahranjuje uz najviše počasti, veličanje zločina više nije incident, privatni stav navijača niti rubna pojava ekstremne desnice.
To postaje javna politika.
Nije problem samo u Mladiću
Ratko Mladić nije stvorio takvu Srbiju. Takva Srbija stvorila je Mladića kao heroja.
Pravosnažna presuda Međunarodnog rezidualnog mehanizma utvrdila je da je Mladić kriv za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje Sarajeva, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Sud je utvrdio da je bio ključni učesnik udruženih zločinačkih poduhvata čiji su ciljevi bili trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija koje su srpske političke i vojne strukture proglasile svojim, širenje terora među građanima Sarajeva i eliminacija Bošnjaka Srebrenice.
Haški tribunal zaključio je da bez Mladićevih postupaka zločini ne bi bili izvršeni na način na koji su počinjeni.
U zdravom društvu takav čovjek može biti samo predmet osude, historijskog proučavanja i upozorenja budućim generacijama.
U bolesnom društvenom poretku on postaje uzor, mural, pjesma, zastava i državni ceremonijal.
Zato problem nije u tome što nekoliko stotina ili nekoliko hiljada ekstremista slavi Mladića. Svako društvo ima ekstremiste.
Problem nastaje kada njihove vrijednosti postanu vrijednosti države, kada predsjednik i ministri izbjegavaju izgovoriti riječ genocid, kada televizije zločinca nazivaju „srpskim junakom“, kada fudbalski klub prenosi poruku njemu u čast i kada institucije najavljuju državne počasti.
Tada ekstremizam više nije na margini.
Margina je preuzela državu.
Frommova „patologija normalnosti“
Njemačko-američki filozof i psihoanalitičar Erich Fromm upozoravao je da se mentalno zdravlje društva ne može procjenjivati prema tome koliko se njegovih članova prilagodilo postojećem sistemu.
Ako je sistem bolestan, prilagođenost tom sistemu nije dokaz zdravlja.
Čovjek može savršeno funkcionisati u društvu zasnovanom na laži, strahu, pokornosti i mržnji. Može raditi, glasati, odgajati djecu i sebe smatrati potpuno normalnim, dok istovremeno prihvata vrijednosti koje uništavaju njegovu sposobnost za empatiju, razum i samostalno moralno prosuđivanje.
Fromm je takvo stanje opisivao kao društveno oblikovani nedostatak: deformacija postaje toliko raširena da je ljudi više ne prepoznaju kao deformaciju. Ono što bi u zdravom društvu bilo neprihvatljivo, u bolesnom društvu postaje uobičajeno, očekivano, pa čak i poželjno.
Upravo to se dogodilo u značajnom dijelu srpskog društva.
Genocid se naziva „oslobađanjem“. Ratni zločinac postaje „heroj“. Masovno protjerivanje postaje „odbrana naroda“. Presude se proglašavaju zavjerom, a suočavanje s činjenicama napadom na srpski identitet.
Tako je stvorena paralelna moralna stvarnost u kojoj nije sramota slaviti čovjeka osuđenog za istrebljenje i masovna ubistva. Sramota je navodno priznati šta je počinio.
Nije izdajnik onaj ko je izdao osnovne ljudske vrijednosti.
Izdajnici su oni koji na zločin upozoravaju.
Od Miloševića do Vučića: promijenjena scenografija, sačuvana matrica
Moralno posrnuće Srbije nije počelo jučer.
Tokom vladavine Slobodana Miloševića građani su godinama hranjeni pričama o vječnim neprijateljima, ugroženosti, historijskim nepravdama i nužnosti nacionalnog okupljanja oko vođe.
Dok su iz Beograda pokretani i podržavani ratovi, režimski mediji pretvarali su agresiju u odbranu, zločince u patriote, a žrtve u prijetnju.
Rezultat nisu bile samo stotine hiljada mrtvih i milioni raseljenih širom bivše Jugoslavije. Srbija je završila pod sankcijama, osiromašena, međunarodno izolovana i bombardovana, dok je politička elita opstajala zahvaljujući strahu, propagandi i proizvodnji neprijatelja.
Pad Miloševića 2000. godine otvorio je mogućnost promjene, ali nije doveo do temeljitog suočavanja s prošlošću.
Režim je formalno srušen, ali njegov vrijednosni sistem nije razgrađen. Nisu ozbiljno reformisane institucije koje su proizvodile propagandu, nisu uklonjeni ratni kadrovi, a društvo nije prošlo kroz ozbiljan proces utvrđivanja odgovornosti.
Zločini su ostali odvojeni od politike koja ih je proizvela.
Srbija je Haagu izručivala optužene uglavnom zato što je to bio uslov za međunarodnu pomoć i evropske integracije, a ne zato što je prihvatila istinu o počinjenim zločinima.
U takav nerazgrađeni sistem vratio se Aleksandar Vučić, nekadašnji funkcioner Srpske radikalne stranke i ministar informisanja u Miloševićevom režimu.
Promijenio je politički rječnik, obukao evropsko odijelo i počeo govoriti o investicijama, autoputevima i stabilnosti. Ali je sačuvao osnovni autoritarni obrazac: jednog vođu, kontrolisane medije, proizvodnju neprijatelja, kult nacionalne ugroženosti i podjelu građana na patriote i izdajnike.
Miloševićev sistem nije nestao.
Modernizovan je.
Mladić kao moralni test koji je Srbija ponovo pala
Smrt Ratka Mladića mogla je biti trenutak u kojem bi srbijanske institucije izgovorile jednostavnu i civilizacijsku rečenicu:
Bio je pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže zločine, izražavamo poštovanje prema žrtvama i odbacujemo svako veličanje njegovih djela.
Umjesto toga, uslijedile su državne počasti.
To je tačka na kojoj više nije moguće tvrditi da je veličanje Mladića stvar nekoliko desničarskih organizacija.
Državne počasti nisu privatni osjećaj porodice. One predstavljaju zvaničnu poruku o tome koga država smatra dostojnim nacionalnog poštovanja.
Sahraniti osuđenog počinioca genocida uz najviše državne počasti znači izjednačiti državu s njegovim naslijeđem. To znači poručiti mladim ljudima da masovna ubistva, progoni i teror nisu prepreka da neko postane nacionalni uzor – ako su zločini počinjeni u ime „našeg naroda“.
Takva država od građana ne traži samo da zaborave žrtve.
Traži od njih da se dive počiniocu.
Zašto društvo bira zločinca za heroja?
Frommovska analiza ne bi se zadovoljila odgovorom da su ljudi jednostavno zli ili neobrazovani.
Kult Ratka Mladića ispunjava nekoliko dubokih društvenih potreba.
Prvo, oslobađa pojedinca od odgovornosti. Ako je Mladić heroj, onda se ne mora postaviti teško pitanje o tome šta je politika vođena u ime srpskog naroda učinila drugim ljudima – ali i samoj Srbiji.
Drugo, pruža iluziju snage društvu koje se duboko osjeća poraženim. Mladićeva uniforma, zapovjedni ton i demonstracija sile nude zamjenu za stvarnu sigurnost, dostojanstvo i uspjeh.
Treće, omogućava projekciju krivice. Za ratove su krivi Zapad, Amerika, Vatikan, muslimani, Hrvati, Haag i domaći izdajnici. Krivica je uvijek izvan zajednice.
Četvrto, kult zločinca održava vlast. Društvo neprestano vraćeno u 1389, 1941. ili 1995. godinu nema dovoljno prostora da pita ko danas pljačka državu, kontroliše medije, uništava institucije i tjera mlade ljude da odlaze.
Nacionalizam zato nije samo ideologija.
On je sredstvo upravljanja.
Ekonomski rast nije dokaz zdravog društva
Bilo bi netačno tvrditi da Srbija u ekonomskom smislu ne ostvaruje nikakav rast. Grade se putevi, dolaze strani investitori, raste bruto domaći proizvod, a međunarodne finansijske institucije očekuju nastavak rasta.
Ali rast statistike nije isto što i razvoj društva.
Zemlja može povećavati BDP dok istovremeno gubi institucije, slobodu, obrazovane ljude i sposobnost stvaranja vlastitog znanja. Može graditi autoputeve, a rušiti pravnu državu. Može otvarati fabrike zasnovane na jeftinom radu, a zatvarati prostor za nezavisne medije i kritičko mišljenje.
Freedom House Srbiju svrstava među djelimično slobodne države, sa 53 od mogućih 100 bodova, dok je u kategoriji demokratskog razvoja označena kao tranzicijski ili hibridni režim.
Evropska komisija godinama upozorava na političke pritiske na pravosuđe, ozbiljne probleme s korupcijom, koncentraciju medijskog vlasništva, netransparentno državno oglašavanje i zastrašivanje novinara. U izvještaju o Srbiji posebno je navedeno da treba poboljšati borbu protiv etnonacionalizma i nasilnog desnog ekstremizma.
Društvo koje lojalnost postavlja iznad stručnosti, mit iznad činjenica, a vođu iznad institucija može ostvariti privremeni rast. Teško može postići održiv razvoj.
Razvoj zahtijeva povjerenje, slobodu mišljenja, odgovorne institucije, sposobnost prihvatanja greške i spremnost da se činjenice ne prilagođavaju potrebama vlasti.
Sve su to vrijednosti suprotne kultu Ratka Mladića.
Nisu svi Srbi dio tog posrnuća
Govoriti o dominantnoj društvenoj patologiji ne znači proglasiti svaki pojedinačni pripadnik srpskog naroda moralno bolesnim.
Takva generalizacija bila bi nepravedna i netačna.
U Srbiji postoje novinari, historičari, aktivisti, studenti, organizacije za ljudska prava i obični građani koji se više od tri decenije suprotstavljaju nacionalizmu i veličanju zločinaca. Žene u crnom godinama obilježavaju genocid u Srebrenici. Nezavisni mediji objavljuju činjenice koje režimske televizije prešućuju. Mladi ljudi protestuju protiv autoritarizma, nasilja i korupcije.
Stranka slobode i pravde je nakon Mladićeve smrti poručila da niko ko je počinio zločin ne može biti uzor budućim generacijama. Građani su uklanjali murale, suprotstavljali se poricanju i zbog toga bili izloženi prijetnjama i napadima.
Upravo njihovo postojanje dokazuje da problem nije etnički niti biološki.
Problem je politički, institucionalni i kulturni.
Ali oni već trideset godina ne određuju javnu politiku Srbije.
Određuju je ljudi koji su iz Miloševićevog režima prešli u Vučićev sistem, promijenili stranačke značke i zadržali isti odnos prema istini, moći i odgovornosti.
Može li se Srbija vratiti civilizacijskim normama?
Može, ali ne tako što će čekati da biologija odnese posljednje ratne zločince.
Mladić je umro, ali je društveni sistem koji ga je proizveo i pretvorio u heroja ostao živ.
Povratak civilizacijskim normama zahtijevao bi mnogo više od formalnog priznanja presuda.
Srbija bi morala prestati tretirati suočavanje sa zločinima kao napad na srpski narod. Morala bi otvoriti arhive, reformisati obrazovanje, ukloniti ratne zločince iz javnih počasti, zaustaviti njihovo veličanje na stadionima i u državnim medijima te žrtvama priznati pravo na istinu bez dodatka „ali i drugi su činili zločine“.
Morala bi prihvatiti da priznanje zločina ne ponižava naciju.
Ponižava je njihovo slavljenje.
Morala bi izgraditi društvo u kojem se hrabrost ne mjeri sposobnošću da se ubije slabiji, nego spremnošću da se zaštiti drugi. U kojem patriotizam ne znači poslušnost vođi, već odgovornost prema zakonima, institucijama i ljudskom dostojanstvu.
Najvažnije, morala bi prestati živjeti od mitologizirane prošlosti i početi graditi budućnost.
To je moguće, ali vrijeme ne radi u korist Srbije.
Svaka nova generacija koja odrasta uz Mladićeve murale, Vučićeve monologe, tabloidne neprijatelje i državne počasti ratnim zločincima ulazi dublje u sistem u kojem je moralna deformacija predstavljena kao patriotizam.
Država može preživjeti laž, ali se na njoj ne može razvijati
Srbija više od trideset godina pokušava istovremeno biti žrtva svih historijskih događaja, pobjednik svih ratova i zemlja koja ni za šta nije odgovorna.
Takva konstrukcija možda može održavati vlast, ali ne može razvijati slobodno i zdravo društvo.
Nacija koja svoje najveće zločince pretvara u najveće heroje gubi sposobnost razlikovanja dobra i zla. Kada izgubi tu razliku, ne propada samo njen odnos prema susjedima. Propadaju pravosuđe, obrazovanje, mediji, politika i svakodnevni život.
Ako je laž prihvatljiva kada se govori o Srebrenici, zašto ne bi bila prihvatljiva kada se govori o izborima, korupciji, javnim nabavkama ili ekonomskim rezultatima?
Ako je zločin dopušten „za više nacionalne ciljeve“, zašto ne bi bili dopušteni krađa, nasilje i politički progon za očuvanje vlasti?
Tu se moralno i ekonomsko propadanje susreću.
Jučerašnje slavljenje Ratka Mladića nije pokazalo da su svi Srbi zli niti da je Srbija zauvijek izgubljena.
Pokazalo je nešto možda još opasnije: da je u dominantnom sistemu vrijednosti Srbije zločin prestao biti sramota, a postao izvor ponosa.
Smrt Ratka Mladića mogla je biti kraj jedne mračne epohe.
Sahrana uz najviše državne počasti pokazat će da Srbija tu epohu još ne želi završiti.
Dok god bude slavila ljude koji su je vodili u ratove, zločine, izolaciju i poraz, Srbija neće biti talac prošlosti.
Bit će njen dobrovoljni čuvar.