Hrvatski premijer Andrej Plenković stigao je u Mostar s ministrima, obišao Sveučilište, Sveučilišnu kliničku bolnicu i gradilište Hrvatskog narodnog kazališta, sastao se s Draganom Čovićem i prisustvovao potpisivanju ugovora vrijednih 25,75 miliona eura.
Novac je namijenjen za 600 projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini iz područja obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva, poljoprivrede, sporta, socijalne zaštite i lokalnog razvoja.
Riječ je o ozbiljnoj pomoći.
Za izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru Hrvatska je izdvojila novih 3,5 miliona eura, čime su ukupna ulaganja Zagreba u taj projekt porasla na približno 8,2 miliona. Najavljena je i dodatna podrška Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, dok će stotine manjih projekata dobiti sredstva putem različitih programa hrvatske Vlade.
Sve to može biti predstavljeno kao primjer brige Hrvatske za Hrvate u BiH i ulaganja u obrazovanje, kulturu, zdravstvo i ostanak ljudi.
Ali postoji detalj koji se ne može ignorisati.
Opći izbori u Bosni i Hercegovini održavaju se 4. oktobra. Plenković je desetine miliona eura donio u Mostar nešto više od mjesec prije izbora i samo nekoliko dana prije početka zvanične izborne kampanje.
Zbog toga pitanje nije treba li Hrvatska pomagati Hrvatima u BiH.
Pitanje je koristi li se legitimna finansijska podrška zajednici i za učvršćivanje političkog monopola HDZ-a BiH.
Novac nije stranačka donacija, ali proizvodi politički utjecaj
Za početak treba razdvojiti činjenice od političkih zaključaka.
Ne postoje javno predstavljeni dokazi da je 25,75 miliona eura direktno uplaćeno HDZ-u BiH ili uslovljeno podrškom toj stranci. Ugovori obuhvataju 600 različitih projekata koji su, prema objavljenim informacijama, odabrani putem javnih poziva nekoliko institucija Republike Hrvatske.
Među korisnicima su kulturna društva, obrazovne i zdravstvene ustanove, vjerske zajednice, lokalne organizacije, poljoprivredni proizvođači i drugi podnosioci projekata.
Mnogi od tih projekata vjerovatno su potrebni i korisni.
Problem je politički okvir u kojem se novac dodjeljuje.
Centralne ličnosti Plenkovićeve posjete bile su institucije okupljene oko političkog prostora kojim godinama dominiraju HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor. Na sastancima i obilascima uz hrvatskog premijera bio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a.
Kada predsjednik hrvatske Vlade neposredno pred izbore dođe u politički centar HDZ-a BiH, obiđe institucije koje ta stranka predstavlja kao stubove hrvatske nacionalne politike i prisustvuje dodjeli desetina miliona eura, novac ne mora biti formalno stranački da bi proizveo stranačku korist.
Fotografije, govori i ceremonije šalju jednostavnu poruku biračima: HDZ BiH ima otvorena vrata Zagreba, a preko tih vrata dolaze projekti, investicije i milioni.
To je politički kapital koji hrvatska opozicija u BiH ne može lako nadoknaditi.
Posjeta je održana tri dana prije zvaničnog početka kampanje
Centralna izborna komisija BiH raspisala je Opće izbore za 4. oktobar 2026. godine. Zvanična izborna kampanja počinje 4. septembra.
Plenkovićeva posjeta održana je 1. septembra.
Formalno, dakle, nije došao tokom izborne kampanje. Politički, međutim, izborna kampanja traje već mjesecima, a tri dana razlike ne mijenjaju njen stvarni karakter.
Zbog toga bi bilo naivno posjetu posmatrati samo kao razvojni i humanitarni događaj.
Hrvatski premijer je istovremeno i predsjednik HDZ-a Hrvatske. Dragan Čović je predsjednik sestrinskog HDZ-a BiH. Njihova saradnja nije protokolarna, nego duboko politička i stranačka.
To ne znači da Hrvatska treba prekinuti finansiranje projekata u BiH tokom izborne godine. Takva zabrana bila bi besmislena i mogla bi ugroziti korisnike koji zavise od kontinuirane podrške.
Ali znači da se dodjela mora organizovati tako da novac hrvatskih poreznih obveznika ne postane scenografija predizborne promocije samo jedne političke opcije.
U protivnom se briše granica između državne politike podrške i partijskog pokroviteljstva.
Hrvati u BiH nisu dijaspora
Jedan od najvećih problema hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini nalazi se u jeziku kojim se ta politika objašnjava.
Hrvati u BiH nisu hrvatska nacionalna manjina niti obična zajednica iseljenika kojoj matična država pruža pomoć. Oni su konstitutivan narod Bosne i Hercegovine, njeni državljani i dio njenog političkog suvereniteta.
Njihova budućnost ne bi trebala zavisiti od toga koliko će novca svake godine stići iz Zagreba.
Kada Hrvatska ulaže u bolnicu, školu, univerzitet ili kulturnu instituciju u BiH, ona može dati važan doprinos kvalitetu života. Međutim, ako se te institucije predstavljaju prvenstveno kao produžetak hrvatskog nacionalnog prostora, slabi se njihova veza s državom u kojoj djeluju.
SKB Mostar nije samo bolnica za članove HDZ-a niti bi smjela biti ustanova dostupna isključivo Hrvatima. U njoj se liječe građani različitih nacionalnosti iz Hercegovine i drugih dijelova zemlje.
Sveučilište u Mostaru ima važnu ulogu u obrazovanju na hrvatskom jeziku, ali djeluje u visokoškolskom sistemu Bosne i Hercegovine i obrazuje njene građane.
Hrvatsko narodno kazalište čuva hrvatski kulturni identitet, ali istovremeno pripada kulturnom prostoru Mostara i cijele BiH.
Podrška tim ustanovama najviše koristi Hrvatima kada ih čini snažnim institucijama Bosne i Hercegovine, a ne paralelnim ustanovama koje opstaju prvenstveno zahvaljujući susjednoj državi.
Zagreb ne bi smio poistovjećivati Hrvate s HDZ-om
HDZ BiH decenijama se predstavlja kao jedini legitimni politički predstavnik Hrvata.
Takva tvrdnja je politički korisna, ali demokratski problematična.
Hrvati u BiH nisu jedinstven glasački blok. Među njima postoje različiti politički stavovi, društveni interesi i vizije odnosa prema BiH. Postoje hrvatske opozicione stranke, nezavisni intelektualci, privrednici i građani koji se ne prepoznaju u politici Dragana Čovića.
Kada najviši hrvatski zvaničnici prilikom dolaska u BiH gotovo isključivo komuniciraju s HDZ-om i institucijama bliskim HNS-u, oni praktično potvrđuju tvrdnju da izvan tog političkog kruga nema legitimne hrvatske politike.
Time Zagreb ne pomaže pluralizaciji hrvatskog političkog života u BiH.
Pomaže njegovom zatvaranju.
HDZ BiH tada može svojim biračima poručiti da je samo preko njega moguće održati posebne veze s Hrvatskom, dobiti velike projekte i zaštititi kolektivne interese.
To stvara odnos zavisnosti: institucije zavise od hrvatskog novca, a politička veza sa Zagrebom zavisi od HDZ-a BiH.
Takav model odgovara stranci, ali dugoročno nije zdrav za hrvatski narod.
Šta je alternativa: odbiti hrvatski novac?
Kritika načina na koji se pomoć dodjeljuje ne znači da projekte treba zaustaviti.
Bilo bi pogrešno zahtijevati da Hrvatska prestane finansirati bolnice, škole, kulturne programe, povratničke zajednice i razvojne projekte u BiH samo zato što od toga političku korist pokušava izvući HDZ.
Problem se ne rješava odbijanjem novca, nego uvođenjem jasnih pravila.
Spiskovi svih korisnika, kriteriji bodovanja, iznosi i izvještaji o realizaciji moraju biti lako dostupni javnosti. Institucije koje dobijaju višemilionske iznose trebaju objavljivati kako je novac utrošen, ko je izvodio radove i jesu li ostvareni obećani rezultati.
Dodjela sredstava ne bi se trebala pretvarati u stranačku ceremoniju. Na događaje treba pozivati predstavnike različitih hrvatskih političkih opcija, lokalnih zajednica i institucija BiH.
Veliki projekti trebali bi se usklađivati kroz sporazume Hrvatske i nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, a ne samo kroz odnose Zagreba s HNS-om.
Podrška bi trebala biti dostupna hrvatskim zajednicama u cijeloj zemlji, posebno manjim i povratničkim sredinama, a ne prvenstveno velikim ustanovama u zapadnoj Hercegovini.
Tako bi pomoć stvarno pripadala ljudima i institucijama, a ne političkoj strukturi koja se postavlja kao obavezni posrednik.
Gdje je država Bosna i Hercegovina?
Najlakše je svu odgovornost prebaciti na Hrvatsku.
Ali ključni razlog zbog kojeg Zagreb može graditi tako snažan sistem utjecaja jeste slabost domaćih institucija.
Zašto SKB Mostar zavisi od višemilionskih izdvajanja hrvatske Vlade? Zašto se kulturne ustanove godinama grade novcem druge države? Zašto lokalne zajednice moraju tražiti pomoć u Zagrebu kako bi obnovile školu, vrtić, dom kulture ili sportsku dvoranu?
Zato što Bosna i Hercegovina, Federacija BiH i kantoni često nisu sposobni osigurati stabilno finansiranje vlastitih javnih institucija.
Kada domaća država ostavi prazan prostor, neko drugi će ga popuniti.
Hrvatska pomaže hrvatske projekte. Srbija finansira institucije, infrastrukturu i političke projekte u Republici Srpskoj. Turska ulaže u kulturne, vjerske i obrazovne projekte u bošnjačkim sredinama.
Svaka od tih investicija može pojedinačno biti korisna.
Zajedno, međutim, mogu proizvesti Bosnu i Hercegovinu u kojoj se tri zajednice sve manje oslanjaju na zajedničke institucije, a sve više na različite vanjske pokrovitelje.
Tada Sarajevo, Zagreb, Beograd i Ankara ne sarađuju na razvoju jedne države. Oni održavaju tri paralelna politička i identitetska prostora.
To je mnogo veći problem od jedne Plenkovićeve posjete.
Pomoć može povezivati BiH, a ne samo dijeliti je
Hrvatska ima puno pravo razvijati posebne veze s Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Ima i moralnu i političku obavezu podržati njihov jezik, kulturu, obrazovanje, povratak i ravnopravnost.
Ali Hrvatska je istovremeno članica Evropske unije i potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma. Njena politika ne bi trebala samo čuvati položaj jednog naroda nego doprinositi stabilnosti i funkcionalnosti cijele Bosne i Hercegovine.
Najbolji hrvatski projekti u BiH bili bi oni koje koriste i Hrvati i njihovi susjedi.
Bolnica u kojoj se liječe svi. Univerzitet koji privlači studente različitih identiteta. Kazalište koje čuva hrvatsku kulturu, ali sarađuje s umjetnicima iz cijele zemlje. Infrastruktura koja povezuje, umjesto da označava etnički prostor.
Takvi projekti bili bi najbolji dokaz da pomoć Hrvatima nije pomoć protiv Bosne i Hercegovine.
Međutim, kada se isti projekti pred izbore predstavljaju uz Dragana Čovića i političku infrastrukturu HDZ-a, njihova razvojna vrijednost dobija očiglednu stranačku dimenziju.
Čiji su zapravo milioni?
Plenkovićevih 25,75 miliona eura nisu poklon hrvatskog premijera niti novac HDZ-a.
To je javni novac građana Republike Hrvatske.
Ustanove koje će ga koristiti nisu privatno vlasništvo Dragana Čovića niti politički plijen HNS-a.
To su institucije i projekti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.
Zato javnost ima pravo tražiti potpunu transparentnost, ravnomjernu raspodjelu i jasnu granicu između razvojne pomoći i predizborne promocije.
Hrvatska podrška može biti vrijedna i potrebna. Posebno u sredinama u kojima domaća vlast ne osigurava dovoljno novca za obrazovanje, zdravstvo i kulturu.
Ali pomoć koja stalno prolazi kroz isti politički krug neizbježno stvara moć.
A kada se milioni dodjeljuju mjesec prije izbora, ta moć dobija i izbornu vrijednost.
Zagreb zato mora odlučiti želi li dugoročno pomoći Hrvatima da budu snažan i politički raznovrstan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ili želi održavati sistem u kojem se njihov opstanak poistovjećuje s vlašću jedne stranke.
To nisu ista politika.
Prva pomaže ljudima.
Druga čuva monopol.