U proteklim desetljećima svjetska politička scena doživjela je značajne promjene, a nedavni događaji poput Hamasovog upada u Izrael i blitzkriega u Nagorno-Karabahu nagovijestili su potpuno drugačiju sliku svjetskog poretka. Analiza objavljena u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs rasvijetlila je ovu evoluciju u moći i odnosima velikih svjetskih sila.
Tokom Hladnog rata, svjetska politika bila je često definirana binarnim sukobljavanjem Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Međutim, autorice Michael Kimmage i Hanna Notte ističu da su danas odnosi moći mnogo složeniji. Velike sile, poput Europe, Rusije, Kine i Sjedinjenih Američkih Država, sve ulažu značajne resurse kako bi oblikovale međunarodni poredak.
Njihova borba za nadmoć sada se često vodi posredničkim ratovima. Gdje god jedna od ovih sila djeluje, druge će slijediti. Vojni, ekonomski, tehnološki i diplomatski napori postali su sredstva kojima se natječu za prevlast.
S obzirom na različite ciljeve koje svaka od ovih sila ima, u mnogim sukobima svijeta, poput onog između Izraela i Hamasa, svijet će se osvrnuti na velike sile kako bi ih vodile. Međutim, nije realno očekivati da će ove sile uvijek biti najbolji partneri u rješavanju kriza.
Na primjer, Rusija ovisi o vojnoj pomoći Irana, dok će SAD vjerojatno pružiti snažnu podršku Izraelu. Kina će težiti govoriti o miru i izbjeći direktnu intervenciju, dok Europa, uprkos svojim ambicijama, neće imati znatan utjecaj na rješavanje tih kriza.
Svaka od ovih velikih sila suočava se s različitim izazovima i prioritetima. Na primjer, ruski angažman u Ukrajini iscrpio je ruski vojni aparat, a borba za dominacijom u tom dijelu svijeta rezultirala je gubicima i iscrpljenim resursima.
Europa, s druge strane, suočava se s problemom asimetrije – njena vojna moć ne odgovara njenim ekonomskim resursima. Rat u Ukrajini prisilio je Europu da razmišlja o svojoj vojnoj obrani, ali politički i strateški nesklad unutar Europske unije otežava zajedničko djelovanje.
SAD, iako su se suočile s nesrazmjerom između ciljeva i resursa, i dalje imaju značajnu međunarodnu ulogu. Predsjednik Joe Biden vratio je fokus SAD-a na međunarodne odnose i nastojao jačati partnerstva širom svijeta. Njihova sposobnost da utječu na globalne događaje i dalje je neosporna, iako unutarnja politička polarizacija predstavlja izazov.
Kina, s druge strane, izbjegava skupi vojni angažman i fokusira se na ekonomske inicijative poput “Pojasa i puta”. Međutim, iako ima veliku vojnu moć, Kina nije pretočila svoju ekonomsku moć u učinkovito upravljanje globalnim problemima.
Analiza također ukazuje na sveprisutnu fragmentaciju moći i rastresenost velikih sila, što dovodi do brojnih kriza u kojima se male i srednje sile suočavaju s nemoći. Ova evolucija u svjetskoj politici zahtijeva promišljeno i koordinirano djelovanje, jer više nije doba jednostavnog nadmetanja velikih sila.
Svjetski poredak će za desetak godina vjerojatno postati sve više multipolan, s više aktera koji igraju ključne uloge u međunarodnim odnosima. To će zahtijevati veću suradnju, ali također može dovesti do veće konkurencije i jačih sukoba.
