Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković uradio je ono što Bosna i Hercegovina godinama gotovo panično izbjegava: Srbiji je pokazao da neprijateljska politika može imati konkretnu cijenu.
Konaković je izdao nalog da vojni izaslanik Ambasade Srbije Milan Dulanović i savjetnik Danko Maksimović u roku od 48 sati napuste zemlju. Istovremeno je povučena saglasnost BiH na zajedničku deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima i regionalnoj saradnji, koja je trebala biti potpisana 1. oktobra u Crnoj Gori. (Klix)
Je li dobro uradio?
Jeste.
Je li to trebalo učiniti ranije?
Jeste – ali ne nužno protiv nižerangiranih pojedinaca, nego prema politici Srbije koja već godinama ispituje koliko poniženja Bosna i Hercegovina može podnijeti bez ozbiljnog odgovora.
Diplomatska mjera, a ne objava rata
Proglašavanje diplomate nepoželjnom osobom nije nikakva ekstremna mjera niti prekid diplomatskih odnosa. To je jedno od osnovnih sredstava kojima država pokazuje da je određeno ponašanje prešlo dopuštenu granicu.
Prema članu 9. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, država može u bilo kojem trenutku i bez obaveze javnog obrazlaganja proglasiti člana diplomatske misije personom non grata. Država koja ga je poslala tada ga mora povući ili okončati njegovu funkciju.
Zbog toga Konakovićeva odluka međunarodnopravno nije nikakav presedan. Neobično je jedino to što se BiH toliko navikla na vlastitu nemoć da se i korištenje redovnog diplomatskog instrumenta počinje predstavljati kao historijska dramatičnost.
Srbija protjeruje diplomate kada procijeni da je to u njenom interesu. To rade Hrvatska, Rusija, Njemačka, SAD i gotovo sve druge države. Samo se u Bosni i Hercegovini godinama vjerovalo da je beskonačno slanje protestnih nota dokaz ozbiljne vanjske politike.
Nije. Protestna nota iza koje nikada ne slijedi posljedica samo je arhivirani izraz nemoći.
Dobro susjedstvo ne može postojati samo na papiru
Konaković je ispravno povukao saglasnost na deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima.
Potpisivati dokument o dobrom susjedstvu sa Srbijom neposredno nakon što je njen državni i politički vrh učestvovao u pretvaranju sahrane pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u nacionalnu manifestaciju predstavljalo bi poniženje vlastite države.
Posebno nakon poruke „Pravac Potočari“, istaknute na utakmici Crvene zvezde. Konaković je upravo tu poruku označio kao posljednji alarm prije najave svođenja odnosa sa Srbijom na minimum. (Radio Slobodna Evropa)
Dobrosusjedski odnosi nisu fotografija ministara, potpis na deklaraciji niti rečenica o „regionalnoj saradnji“. Oni podrazumijevaju poštovanje suvereniteta susjedne države, njenih žrtava i međunarodnih sudskih presuda.
Srbija ne može veličati čovjeka osuđenog za genocid u BiH, dopuštati poruke koje Potočare predstavljaju kao novu destinaciju smrti, a zatim od Sarajeva očekivati da potpisuje prazne papire o prijateljstvu.
Diplomatija nije obaveza žrtve da se pristojno smiješi dok je druga strana ponižava.
Zakašnjela reakcija na politiku koja traje godinama
Problem nije to što je Konaković sada reagovao. Problem je što je Bosna i Hercegovina decenijama dopuštala da se neprijateljsko djelovanje Srbije predstavlja kao „neslaganje među susjedima“.
Vlasti Srbije održavale su posebne političke odnose s rukovodstvom Republike Srpske, podržavale procese koji potkopavaju državne institucije, relativizirale sudski utvrđene činjenice i pretvarale osuđene ratne zločince u nacionalne autoritete.
U februaru 2025. upravo je Dulanović, zajedno s ambasadorom Srbije, bio naveden kao domaćin planiranog prijema povodom Dana državnosti Srbije i Dana Vojske Srbije na Ilidži. Prijem je otkazan nakon snažnih reakcija javnosti. (Euronews BiH)
Svaki pojedinačni incident tretiran je kao izolovana provokacija. Tako je nastala politika bez crvenih linija: Srbija napravi korak, Sarajevo se naljuti, stigne nekoliko televizijskih izjava i sve se ubrzo vrati na staro.
Zato je protjerivanje diplomata trebalo doći ranije – kao dio uređene državne doktrine, a ne samo kao reakcija jednog ministra nakon posebno brutalnog talasa glorifikacije Ratka Mladića.
Konakovićev potez otkriva i nemoć BiH
Ova odluka istovremeno pokazuje koliko je vanjska politika BiH institucionalno rascijepljena.
Konaković može protjerati niže rangirane diplomate i povući osoblje Ministarstva iz Beograda, ali ne može opozvati ambasadora i konzula BiH jer o njima odlučuje Predsjedništvo. Zato će ambasador Aleksandar Vranješ, uprkos najavi svođenja odnosa na minimum, ostati u Beogradu.
Tako BiH može istovremeno protjerivati diplomate Srbije i imati vlastitog ambasadora koji politički zastupa sasvim drugačiji odnos prema Beogradu.
To nije vanjska politika. To je nekoliko paralelnih vanjskih politika koje koriste isti grb.
Konaković je, dakle, iskoristio ono malo prostora koji mu sistem ostavlja. To zaslužuje podršku. Ali država se ne može dugoročno braniti improvizacijom pojedinaca.
Ne povlačiti poteze koji kažnjavaju građane BiH
Protjerivanje diplomata Srbije direktna je mjera prema drugoj državi. Povlačenje gotovo kompletnog osoblja Ambasade BiH iz Beograda već je složenije pitanje.
Takav potez može otežati konzularne usluge državljanima BiH koji borave, studiraju ili rade u Srbiji. Prebacivanje poslova u Zagreb i Podgoricu možda šalje političku poruku, ali cijenu te poruke ne bi trebali plaćati građani BiH.
Država mora pogoditi onoga kome je mjera namijenjena. Nema mnogo smisla oslabiti vlastitu diplomatsku mrežu kako bi se kaznio Beograd.
Zato je protjerivanje srbijanskih diplomata preciznija i ozbiljnija mjera od povlačenja vlastitih službenika.
Dobar potez još nije nova politika
Konaković je uradio dobro, ali jedna odluka ne predstavlja strategiju.
Strategija bi značila da BiH unaprijed utvrdi ponašanja koja neće tolerisati: miješanje stranih diplomata u unutrašnje poslove, podršku napadima na ustavni poredak, veličanje genocida i zloupotrebu diplomatskog statusa.
Na svako kršenje morao bi uslijediti predvidiv odgovor – pozivanje ambasadora, protestna nota, ograničavanje saradnje, uskraćivanje akreditacije ili protjerivanje.
Srbija će vjerovatno odgovoriti recipročnom mjerom. To je uobičajena cijena ozbiljne diplomatije i nije razlog da BiH odustane od zaštite vlastitog dostojanstva.
Najgore bi bilo da nakon 48 sati sve ponovo utihne, da se osoblje krišom vrati, deklaracije ponovo pojave na stolu, a ova odluka ostane samo dio predizborne predstave.
Srbija ne mora voljeti Bosnu i Hercegovinu. Ne mora prihvatiti ni način na koji je uređena. Ali mora znati da otvoreno ponižavanje njenih žrtava i podrivanje njene državnosti proizvode posljedice.
Konakovićev potez zato jeste opravdan i jeste zakašnjeli znak državnog samopoštovanja.
Sada treba vidjeti je li postavljena crvena linija – ili je samo ispaljena još jedna politička petarda.