Ponekad se zbilja stiče dojam da predsjednik Srbije ima ozbiljnih mentalnih problema.
Aleksandar Vučić tvrdi da Srbija neće „histerično“ odgovarati na najavljene poteze ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića jer, kako kaže, mora voditi računa o Bošnjacima koji žive u Srbiji.
Vučić se poziva na zaštitu Bošnjaka, a jučer je uz državničke počasti sahrano ratnog zločica koji je izvršio genocid nad Bošnjacina!
Briga koja se pojavljuje tek nakon protesta
Vučić je, odgovarajući na Konakovićevu odluku o protjerivanju dvojice diplomata Srbije i svođenju diplomatskih odnosa na minimum, izjavio da neće uzvratiti „histeričnim reakcijama“.
„Mi ćemo biti strpljivi, sačekat ćemo da to prođe, jer moramo da vodimo računa o Bošnjacima koji žive u Srbiji“, prenosi Dnevni avaz.
Ova izjava problematična je na nekoliko nivoa.
Prvo, građani bošnjačke nacionalnosti u Srbiji nisu Vučićevi taoci niti manjina čija sigurnost treba zavisiti od ponašanja ministra druge države. Srbija je dužna štititi njihova prava zato što su njeni građani, a ne zato što se predsjednik Srbije odlučio suzdržati od osvete Sarajevu.
Zašto je Vučić uopće povezao Bošnjake u Srbiji s diplomatskim sporom između Beograda i Sarajeva?
Ako je želio poslati poruku smirivanja, mogao je jednostavno reći da Srbija neće odgovoriti mjerama koje bi ugrozile regionalne odnose. Uvođenjem Bošnjaka u tu rečenicu ostavljen je mnogo mračniji prizvuk: kao da njihova sigurnost zavisi od njegove političke milosti.
Zaštita građana nije velikodušnost predsjednika. To je ustavna obaveza države.
Gdje je bila briga tokom Mladićeve sahrane?
Vučićeva navodna briga za Bošnjake potpuno se raspada pred slikama iz Beograda.
Ratko Mladić nije bio kontroverzni general o čijoj se historijskoj ulozi još raspravlja. Bio je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona Bošnjaka i Hrvata, terorisanja stanovništva Sarajeva i drugih ratnih zločina.
Sahranjen je uz vojne počasti. Hiljade ljudi čekale su da mu odaju počast. Bili su prisutni državni zvaničnici, ministri, predstavnici sigurnosnih struktura i sin predsjednika Srbije. Opijelo je služio patrijarh Porfirije.
Vučić nije prisustvovao sahrani jer je, prema njegovom objašnjenju, imao obaveze tokom posjete predsjednika Uzbekistana. Međutim, poručio je da je učinio sve kako bi sahrana protekla na „dostojanstven način“ i odbacio kritike zbog državnih počasti. (Radio Slobodna Evropa)
Tu prestaje svaka mogućnost političkog izvlačenja.
Predsjednik Srbije možda fizički nije stajao pored Mladićevog groba, ali je njegova vlast osigurala politički i institucionalni okvir u kojem je pravosnažno osuđeni ratni zločinac ispraćen kao nacionalni velikan.
Nije presudno gdje je Vučić bio tog dana. Presudno je šta je država kojom upravlja uradila.
Ne može se istovremeno štititi Bošnjake i slaviti Mladića
Mladićev kult nije folklor bez posljedica. Veličanje čovjeka osuđenog za genocid Bošnjacima šalje jasnu poruku o tome kako dio Srbije gleda na zločine čije posljedice još žive.
Posebno nakon što je na utakmici Crvene zvezde prikazana ogromna Mladićeva slika uz poruku „Pravac Potočari“.
To više nije ni tumačenje prošlosti. Potočari su mjesto na kojem su ukopane žrtve genocida. Pokazivanje pravca prema njima u kombinaciji s likom Ratka Mladića razumljivo se doživljava kao prijetnja i slavljenje dovršenog zločina.
Vlast Srbije nije odlučno osudila tu poruku. Nije rekla da takvo ponašanje ugrožava Bošnjake u Srbiji i regionu. Nije objasnila da Mladić nije heroj nego pravosnažno osuđeni zločinac.
Ali sada, kada je BiH konačno odgovorila diplomatskim mjerama, Vučić se sjetio bošnjačke sigurnosti.
To nije briga. To je politička instrumentalizacija jednog naroda.
Stara Vučićeva metoda: izazvati krizu, pa glumiti mirotvorca
Vučić godinama primjenjuje isti politički obrazac.
Njegova vlast dopušta ili podržava nacionalističku mobilizaciju, njegovi saradnici proizvode zapaljive poruke, režimski mediji podižu temperaturu, a onda se Vučić pojavljuje kao usamljeni glas razuma koji navodno sprečava još veću katastrofu.
On je istovremeno proizvođač požara i čovjek koji pred kamerama nosi kantu vode.
Tako i sada Srbiju predstavlja kao strpljivu i odgovornu državu, dok reakciju BiH naziva „histeričnom“. Time pokušava zamijeniti uzrok i posljedicu.
Nije problem što je Konaković reagovao. Problem je ono na šta je reagovao.
Nije diplomatska mjera BiH stvorila krizu. Krizu je stvorila odluka Srbije da sahranu čovjeka osuđenog za genocid pretvori u javnu demonstraciju nacionalnog jedinstva i državnog poštovanja.
Nazvati odgovor na takav događaj „histerijom“ znači poništiti razlog zbog kojeg je odgovor uopće nastao.
Bošnjacima nije potrebna Vučićeva milost
Najopasniji dio Vučićeve izjave nije čak ni njeno licemjerstvo. Opasno je predstavljanje Bošnjaka kao zajednice o kojoj predsjednik Srbije mora „voditi računa“ dok odlučuje hoće li se svetiti Bosni i Hercegovini.
Bošnjaci u Srbiji nisu strano tijelo, diplomatski zalog niti produžena ruka Sarajeva. Oni su građani Srbije i njihova prava ne mogu biti predmet političkog potkusurivanja.
Vučić im ne čini uslugu time što ih neće izložiti posljedicama spora koji nisu izazvali.
Pravu brigu pokazao bi tako što bi posjetio Srebrenicu bez predstave i manipulacije, prihvatio međunarodne presude bez relativizacije, uklonio murale ratnim zločincima i jasno rekao da Ratko Mladić nije branio srpski narod nego ga je trajno opteretio zločinima počinjenim u njegovo ime.
Pokazao bi je tako što bi Sandžaku osigurao ravnopravan ekonomski razvoj i Bošnjake tretirao kao građane, a ne kao korisnu riječ koju izvlači kada treba odglumiti državnika.
Nije problem izjava, nego politika iza nje
Vučićeva rečenica možda djeluje proturječno, ali politika koja stoji iza nje vrlo je dosljedna.
Ratko Mladić potreban mu je za nacionalističku javnost, glasače desnice i održavanje mita o Srbiji kao vječnoj žrtvi.
Bošnjaci su mu potrebni kada pred međunarodnom javnošću treba odigrati ulogu razumnog čuvara mira.
U jednom danu državne strukture učestvuju u glorifikaciji Mladića. Već sljedećeg predsjednik govori o zaštiti ljudi koji pripadaju narodu nad kojim je Mladić počinio genocid.
To nije nesporazum. To je sistem u kojem se nacionalizam koristi za domaću potrošnju, a lažna umjerenost za vanjsku politiku.
Aleksandar Vučić ne može tvrditi da vodi računa o Bošnjacima dok čuva državni kult Ratka Mladića.
Ne može se jednom rukom salutirati ratnom zločincu, a drugom navodno štititi njegove žrtve.
Ako mu je zaista stalo do Bošnjaka, ne treba ih štititi od reakcije Srbije.
Treba Srbiju osloboditi politike zbog koje ih uopće smatra mogućom metom te reakcije.