Sahrana Ratka Mladića u Beogradu nije bila samo oproštaj Srbije od jednog ratnog komandanta. Bila je javna, državnim simbolima ovjerena poruka o tome kako Srbija vidi njegove zločine.
Čovjek pravosnažno osuđen za genocid stigao je avionom Vlade Srbije. Njegov kovčeg nosili su pripadnici vojske, prekriven je zastavama, dočekali su ga državni zvaničnici, komemoracija je održana u Domu Vojske, vjerski obred predvodio je patrijarh, a hiljade ljudi ispratile su ga kao heroja.
Država koja tako sahranjuje osuđenika za genocid ne govori samo o mrtvom čovjeku. Ona govori šta misli o njegovim djelima. Njima pokolj više od 8000 ljudi u Srebrenici nije genocid već junaštvo!
Ako zaslužuje vojnu počast, onda njegove vojne operacije nisu bile zločinačke, nego časne. Ako ga s državnim zastavama ispraćaju institucije, onda se ne rehabilituje samo čovjek – rehabilituje se politika kojoj je služio. A, EU i “zapadni svijet” ćuti!
To je jasna poruka koju Bošnjaci moraju razumjeti bez uljepšavanja.
Društvo koje počinioce genocida pretvara u heroje budućem počiniocu daje najopasniju moguću garanciju – uvjerenje da neće biti prezren, nego slavljen.
Evropa nije reagovala – proizvela je zvuk reakcije
Reći će neko da Evropska unija ipak nije šutjela. Marta Kos otkazala je posjetu Srbiji. Iz Brisela je saopćeno da veličanje ratnih zločinaca nije spojivo s evropskim vrijednostima. Nekoliko zvaničnika izrazilo je osudu.
Ali reakcija nije izgovorena rečenica. Reakcija je postupak koji proizvodi posljedicu.
Je li Srbija zbog državnog ispraćaja Ratka Mladića izgubila kandidatski status? Jesu li suspendovani pristupni pregovori? Je li zamrznut evropski novac? Je li ijedan srbijanski zvaničnik politički ili finansijski sankcionisan? Je li Beogradu ispostavljena bilo kakva cijena?
Nije!
Otkazivanje jedne posjete nije reakcija na državno slavljenje genocida. To je diplomatska predstava kojom Evropa pokušava sačuvati sliku o vlastitim vrijednostima, a da zbog tih vrijednosti ništa ne žrtvuje.
Evropska unija nije prešutjela sahranu Ratka Mladića zato što o njoj nije ništa rekla. Prešutjela ju je zato što njene riječi nisu proizvele ništa.
To je ista politička praznina koja je postojala i 1995. godine. Srebrenica je bila proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih nacija, a onda su vojnici Ratka Mladića pred očima međunarodnih snaga odvojili muškarce i dječake od njihovih porodica, odveli ih na stratišta i ubili. Žene, djecu, starce… Junaštvo po srpskim kriterijima!
Evropa je tada imala mandate, rezolucije, uniforme i posmatrače.
Nije imala pamet.
Trideset godina kasnije ponovo ima presude, komesare, izvještaje i „evropske vrijednosti“.
Ponovo nema pamet.
Euroatlantska strategija postala je politička anestezija
Bošnjačka politička elita nakon rata gotovo cijelu državnu strategiju svela je na nekoliko riječi: Evropska unija, euroatlanske integracije.
Ponavljaju ih već trideset godina kao molitvu.
BiH će ući u NATO. BiH će postati članica Evropske unije. Amerika neće dozvoliti rušenje države. Međunarodna zajednica će reagovati. Visoki predstavnik će nešto nametnuti. Ustavni sud će zaštititi poredak. Zapad neće dopustiti novi sukob.
U međuvremenu su prošle tri decenije.
BiH nije članica NATO-a. Nema datum ulaska. Njeno članstvo može biti blokirano iznutra, dok Zapad nema ni jedinstvenu volju ni mehanizam da tu blokadu ukloni.
Evropska unija je BiH dala kandidatski status i načelno odobrila otvaranje pregovora, ali evropski put sve više liči na hodnik bez izlaza. Svakih nekoliko godina otvore se nova vrata, iza kojih se pojavi još jedan hodnik, još uslova i još čekanja.
Sjedinjene Američke Države više se ne mogu posmatrati kao trajni zaštitnik Bosne i Hercegovine. Trumpova politika ne poznaje sentimentalna prijateljstva, historijske dugove niti moralnu obavezu prema malim narodima (naročito muslimanima). Poznaje interes, trgovinu, snagu i trenutnu političku korist.
Američko ukidanje sankcija Miloradu Dodiku, njegovoj porodici i povezanim osobama pokazalo je koliko brzo navodni strateški prijatelj može promijeniti kurs kada mu to odgovara.
Uprkos tome, bošnjačka politika i dalje čeka novu američku intervenciju i novi evropski pritisak.
To čekanje više nije strategija.
To je politička anestezija.
Dok Bošnjaci čekaju da ih Zapad uvede u sigurnost, slabe državne institucije, odlaze mladi, prazne se gradovi, smanjuje se broj stanovnika i gubi ekonomska snaga. Najveća opasnost više nije samo mogući nasilni napad na državu. Najveća opasnost je da jednog dana više neće biti dovoljno ljudi sposobnih i spremnih da je brane, razvijaju i politički predstavljaju.
Naredni egzodus možda neće izgledati kao onaj iz devedesetih. Neće nužno biti kolona izbjeglica, granata i autobusa pod vojnom pratnjom.
Može izgledati kao red pred stranim ambasadama, avionska karta u jednom pravcu i tiho gašenje kuća u kojima više niko ne živi.
NATO je za Bošnjake klinički mrtva sigurnosna strategija
NATO formalno postoji. Održava samite, izdaje deklaracije i ko fol, iz udobnih fotelja, štite svoje članice.
Ali za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, kao strategija na kojoj se zasniva vlastiti opstanak, NATO je klinički mrtav.
BiH nije pod zaštitom člana 5. Partnerski programi, zajedničke vježbe i reformski dokumenti nisu garancija da će ijedna strana vojska braniti Sarajevo, Brčko ili državne institucije ako se sigurnosne prilike dramatično promijene.
Još je opasnije što je sama ideja članstva pretvorena u izgovor da se ne razvija vlastita sposobnost odvraćanja. Kao da će sutrašnja članica NATO-a biti zaštićena već danas. Kao da je dovoljno izgovoriti riječ „integracije“ da bi nestale prijetnje.
NATO možda nije mrtav za Poljsku, Njemačku ili Francusku, ali za nas definitivno jeste.
Za narod koji tri decenije stoji pred njegovim vratima, a vlastitu sigurnost zasniva na uvjerenju da će ta vrata jednom sigurno biti otvorena, on jeste mrtav konj.
I Bošnjaci ga još jašu.
Promjena pravca ne znači traženje novog gospodara
Iz ovoga ne slijedi da BiH treba okrenuti leđa Zapadu i potrčati prema Rusiji, Kini, Iranu ili bilo kojoj drugoj sili. Zamijeniti jednu zavisnost drugom ne bi bila nova strategija, nego potraga za novim starateljem.
Promjena pravca znači odustajanje od ideje da će bilo ko izvana učiniti ono što sami nismo spremni uraditi.
Bosna i Hercegovina mora razvijati vlastitu sposobnost odbrane, modernizovati Oružane snage i policiju, čuvati njihov državni karakter i razvijati domaću odbrambenu industriju. Mora imati funkcionalnu civilnu zaštitu, sigurnu energetsku i komunikacijsku infrastrukturu te institucije koje neće čekati stranu ambasadu da im objasni šta trebaju raditi.
Bošnjačka dijaspora mora prestati biti samo izvor doznaka i folklornih okupljanja. Potrebno je dugoročno političko organizovanje u Washingtonu, Briselu, Berlinu, Londonu i drugim centrima moći – s profesionalnim lobistima, pravnicima, istraživačima, poslovnim ljudima i medijskim mrežama, jer curi nam vrijeme.
Bošnjačka politika mora izgraditi minimum saglasnosti o državnim pitanjima koji neće zavisiti od toga ko je trenutno na vlasti. Odbrana ustavnog poretka, ključne infrastrukture, povratničkih zajednica i međunarodnog subjektiviteta BiH ne smije biti materijal za predizborne obračune.
Ali ta strategija ne smije postati bošnjačka kopija srpskog nacionalizma. Bosna i Hercegovina nije isključivo bošnjačka država, niti može opstati kao projekat jednog naroda. Bošnjaci mogu biti njena najupornija državotvorna snaga, ali samo ako oko države okupljaju sve njene lojalne građane, bez obzira na ime i porijeklo.
Najopasnija je laž da još imamo vremena
Sahrana Ratka Mladića pokazala je da pravosnažna presuda nije promijenila vrijednosni sistem Srbije. Čovjek osuđen za genocid nije ispraćen kao nacionalna sramota, nego kao simbol kojem pripadaju vojska, zastava, crkva i državna počast.
Evropska ne-reakcija pokazala je nešto podjednako važno: Zapad će braniti svoje deklarativne vrijednosti samo dok ga ta odbrana ništa ozbiljno ne košta.
Bošnjaci zato moraju prestati brkati želje s politikom.
Članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u možda može ostati vanjskopolitička težnja. Ali kao centralna strategija nacionalnog opstanka ono je propalo. Ne zato što su te organizacije nužno formalno nestale, nego zato što se pokazalo da čekanje na njih ne stvara sigurnost, ne zaustavlja neprijateljske ideologije i ne sprečava nestajanje stanovništva.
Mrtvi konj nije Evropa kao geografski i civilizacijski prostor.
Mrtvi konj je vjerovanje da će evropska birokratija i američka administracija sačuvati Bosnu i Hercegovinu umjesto ljudi koji u njoj žive.
Ako se pravac ne promijeni, Bošnjacima možda neće biti potreban novi rat da bi nestali iz velikih dijelova vlastite zemlje.
Bit će dovoljno još trideset godina čekanja.