Oni koji ga poznaju opisuju ga kao filantropa, rođenog buntovnika, karizmatičnu i spontanu osobu. Izgradio je karijeru psihijatra, i život sa suprugom Litvankom u Chicagu, gdje je prije tridesetak godina došao sam, “sa plastičnom kesom i par stotina dolara u džepu”.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj klinički rad koji je fokusiran na djecu i adolescente, a danas je vlasnik privatne psihijatrijske prakse u Chicagu.
U ovom intervjuu pročitajte s kojim je poznatim ličnostima išao u razred; s kojim se BHAAAS-ovcima druži u Chicagu; uz koju muziku je rastao i “još raste”; zašto svoje najbolje i najgore navike opisuje kao “ubilo se za psihijatra”; kako je njegovoj porodici covid pandemija donijela novog člana; a na kraju uživajte u jednom pravom malom eseju o buredžicima, rođen iz uspomena na Mostar i njegovo djetinjstvo.
Učestvovao si kao voditelj simpozija i predavač na 13. Danima BHAAAS- a. Šta ti je bio omiljeni dio konferencije?
Otvaranje u Vijećnici je bilo prelijepo osmišljeno, svečano i elegantno. Medicinski simpoziji su bili odlični, a posebno me impresionirao obim znanja i želja da se znanje podijeli kod mnogih mladih kolega koji žive i rade u BiH. Cijenim što kolege svojim radom pokušavaju da unaprijede dječiju psihijatriju u zemlji u kojoj je to još uvijek na nivou improvizacije. Volonteri i njihov entuzijazam su me se izuzetno dojmili, “da te iz cipela izbaci”.
Gdje si proveo ljeto 2022?
Ljeto je počelo kao i obično, sa Danima BHAAAS-a, a onda smo odmor proveli u Evropi, kojeg smo željni od perioda covid karantina. Ovaj put smo išli u Litvaniju (odakle mi je supruga), Francusku i Austriju.
Da se vratimo BHAAAS-u. Šta te motivisalo da se učlaniš i na koji način učestvuješ u radu organizacije?
Od prvog momenta sam vidio BHAAAS kao organzaciju u kojoj ću se pronaći, gdje mogu nešto konkretno uraditi za BiH, iako više ne živim tamo. U prvom periodu nisam mogao da budem aktivan, početak BHAAAS-a je bilo vrijeme moje specijalizacije i sub-specijalizacije, a u isto vrijeme početak braka i rođenje moje djece. Prije specijalizacije sam bio prilično aktivan u BiH izbjegličkoj zajednici u Chicagu, puno sam tada radio kao terapeut sa ljudima koji su većinom preživjeli strahote koncentracionih logora u BiH, pa je to, moram reći, na meni ostavilo traga.
Drago mi je da je došlo vijeme kada mogu više dati BHAAAS-u. Ja to vidim kao neko volontersko patriotsko uživanje kroz rad, znanje i profesiju, kao poklon mlađima, što postane prirodan put za nekoga ko je u mojoj struci. Posebno mi je drago što sam kroz ovaj rad upoznao mnoge izuzetne osobe, članove, aktiviste, koje bez BHAAAS-a nikad ne bih upoznao.
Chicago je tvoj dom već dosta dugo. Šta ti je najdraža stvar u vezi tog grada?
Od prvog dana kad sam došao ovdje, sam sa sobom, ’94., sa plastičnom kesom i par stotina dolara u džepu, engleskim k’o Tarzan, i dan danas sa teškim akcentom nakon 30 godina, nisam se nikad osjećao kao stranac. Midwest je jako otvoren, čudo je kako te ljudi prihvate i dočekaju strance na posebno lijep i neposredan način, uvijek se ovdje odnekud dolazilo.
Prije nego što sam poletio za Ameriku otišao sam u biblioteku u Zagrebu, da čitam “gdje je i šta je taj Chicago”. Pitali su me prijatelji kako ćeš ti tamo sam, ja sam odgovorio“nemam pojma kako ću, ali znam da moram i da ću”.
Koje ti je omiljeno mjesto na svijetu?
Sve počinje na Buni i Bunici, a Mostar je prvi i jedinstven. Naravno Sarajevo i Chicago imaju svoja mjesta na toj listi danas, ali mostarsko sunce, svjetlo, zvukovi, kamen, voda, miris poslije kiše, onaj južnjački brzi temperament – to je nešto što ne mogu vidjeti i osjetiti na drugim mjestima. Mogu samo zamisliti, pokušati osjetiti u Firenci, Sieni, Istanbulu i drugim mjestima, ali nije to k’o u Mostaru. Da, moj omiljeni grad na svijetu je Mostar.
Sada nešto o Ameru, koja je tvoja najbolja, a koja najgora navika?
Mogu puno raditi, to mi je najbolja navika, a ne volim raditi, to je najgora. Nekako prva uvijek pobijedi, ali “ubilo se za psihijatra”.
U kakvoj muzici najviše uživaš, sviraš li neki instrument?
Uz rock sam odrastao, i još rastem uz rock. Pava i Loša su išli u razred sa mnom, odnosno da kažem pošteno, ja s njima. U zadnje vrijeme slušam The Black Keys i mnoge druge, ne propuštam da vidim uživo Brucea Springstina, Stones-e, U2, ove godine Erica Claptona i Elton Johna.
Često odem da čujem i vidim legendu Buddy Guya iz Chicaga, on je početak svega, čovjek je još uvijek živ i svira kao da mu je dvadeset. I naravno, jedan je Halid.
Što se tiče moje svirke, znam dobro zviždati. Razlog za to je anegdota iz mog djetinjstva: u ona davna vremena u školi “Slaviša Vajner Čiča” odvela me mama kod profesora muzičkog, kaže “hoće mali nešto da svira”. Pita on šta bi ja svirao, kažem ja “gitaru, profesore”. On kaže “Ne može, imaš duge prste, ti si za harmoniku”. E od tad ja odlično zviždim. Naravno, sada bih volio da sam tada poslušao profesora, ali nisu me mogli natjerati.
Kako provodiš slobodno vrijeme? Imaš li hobi, kućnog ljubimca, “svoj” kafić?
Imam izuzetne prijatelje ovdje u Chicagu. Pametan pisac je negdje napisao: “Pogledaj oko sebe, pa ćeš znati ko si i šta si”, i to je baš tako, ja to nekako vidim i osjećam. Dr Šunje, Karaiković, Haverić, Arnautović, Brkić… mislim da sam ih poredao po godinama. Često se družimo i okupljamo, što se toga tiče, kao da sam u Bugatiju ili Sosu. Tu su i Steve, Mark, Paul, Ryan, Jimm – sve naši stari dobri Bosanci. Inače volim tenis, golf i skijanje u Coloradu. Sad sve ovo izgleda kao da imam puno slobodnog vremena, a vremena nemam ni za šta.
Imamo cuku, Appenzeller-a, zove se Bently. Donio nam ga je covid.
Koju bi knjigu, po tvom mišljenju, svako trebao pročitati?
Sve od Remarquea, jer ima puno sličnosti sa našom nedavnom istorijom. Ja bih volio da je to samo moja priča, ali nije, puno nas je što smo sa kesom morali krenuti u svijet, preko milion, ne ponovilo se nikome. Esada Boškaila, ako se ja pitam, treba spomenuti u društvu važnih pisaca, volio bih da znam pisati kao on, i da on može više napisati. Tu je i naš veliki jedan jedini Saša Hemon.
Šta ti je draže, američka ili bosanska hrana?
Buredžik-singular, buredžici-plural, to je meni izvorna američka hrana, zamalo talijanska pannacotta, što bi moj kum Kale rekao. Sa kiselim mlijekom i bijelim lukom (saransakom), dan poslije budu još bolji. Obavezno napravljeni litvanskom, Laisvydinom rukom, po završetku neke nazovi produžne škole na Buni, kod moje majke Sabre iz Foče, koja je to znanje usavršavala kod rahmetli nane Umihane u maloj kućici pored džamije iznad Starog Mosta u Mostaru. Interesantno je da u Litvaniji pita ne postoji, ali otkad je moja žena završila uspješno produžnu školu i počela praviti pitu, onda je počeše i Litvanci u Kaunasu praviti po rahmetli naninom receptu. Poruka ove priče je da za dobre stvari granice ne postoje. I tako život ide dalje, dobro i lijepo, na neki neumoljivo “spinovan” način koji nikad nisam mogao sanjati, planirati a ni zamisliti, da bi ga opisao kroz nešto što evo stade u tepsiju. Hvala na ovom pitanju.
Za kraj jedno trik pitanje: šta bi učinio da postaneš predsjednik BHAAAS-a?
Trik pitanje zaslužuje trik odgovor, trebali biste me pitati “šta bi učinio da NE postaneš predsjednik BHAAAS-a”, a ja bih odgovorio: “vala baš ništa”.
AMER SMAJKIĆ PROFESIONALNO
On je prema mišljenju pacijenata, jedan od tri najbolja privatna dječija psihijatra u Čikagu. Od izbjeglice iz BiH prešao je trnovit put do predavača na Medicinskom centru Univerzitetu RUSH u Čikagu i vlasnika privatne psihijatrijske prakse.
Medicinski faklutet je završio u Sarajevu, a od 1995. godine bavi se psihijatrijom u Chicagu gdje je počeo raditi kao terapeut i savjetnik za mentalno zdravlje u Chicago Health Outreach, pružajući usluge mentalnog zdravlja izbjeglicama, imigrantima i preživjelima u ratu, genocidu i etničkom čišćenju.
Ubrzo nakon toga, uspostavio je profesionalni akademski odnos s Odjelom psihijatrije na Sveučilištu Illinois u Chicagu, s dr. Stevan Weine i profesor Ivan Pavković kao mentorima. Pod njihovim vodstvom sudjelovao je u brojnim istraživačkim projektima.
Dr. Smajkić je stekao obuku iz opće psihijatrije na Sveučilištu Illinois u Chicagu i Medicinskom centru Sveučilišta Rush. Završio je obuku iz opće psihijatrije i stipendiju iz dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom centru Sveučilišta Rush.
Proveo opsežna istraživanja i objavio znanstvene radove s primarnim fokusom na genocid i etničko čišćenje, posttraumatski stresni poremećaj i teške depresivne poremećaje. Objavio je poglavlje u knjizi Mental Health Services of Juvenile Offenders pod naslovom “Samoubojstvo kod delikventnih adolescenata”.
Član je Američke akademije za dječju i adolescentnu psihijatriju,kao i član Američkog udruženja bihevioralnih i kognitivnih terapija, Akademije za kognitivnu terapiju, Američkog udruženja za anksiozne poremećaje i Trichotillomania Learning Center. Njegov klinički rad usmjeren je na djecu, adolescente i mlade odrasle osobe.
(BHAAAS)
