U Bosni i Hercegovini svi nacionalni projekti su veliki. Jedni ponovo sanjaju „veliku Srbiju“, drugi oživljavaju granice i ideje Herceg-Bosne, dok treći svako životno pitanje pretvaraju u deklarativnu borbu za državu. Govori su veliki, zastave su velike, historijske ambicije još veće.
Samo su učionice sve manje.
U posljednje tri školske godine Bosna i Hercegovina ostala je bez približno 8.000 osnovaca, dok je zatvoreno 45 škola i područnih odjeljenja. Kako je objavio Valter portal, broj učenika smanjen je za gotovo tri posto.
To nije samo obrazovna statistika. To je možda najprecizniji izvještaj o stvarnom stanju nacije, države i društva.
Političari mogu osporavati procjene broja stanovnika, rezultate popisa, identitet, jezik i granice. Ne mogu osporiti prazne školske klupe. Kada u selu više nema dovoljno djece da bi se održala nastava, nijedna zastava izvješena na školskoj zgradi ne može sakriti činjenicu da život iz tog mjesta nestaje.
Velike teritorije bez ljudi
Bosanskohercegovačka politika već tri decenije funkcionira kao neprekidna izborna kampanja zasnovana na strahu.
Srbima se govori da će nestati Republika Srpska, Hrvatima da će ostati bez političke ravnopravnosti, a Bošnjacima da će država svakog trenutka biti podijeljena. Svaki izbori predstavljaju se kao historijski, svaki politički protivnik kao neprijatelj naroda, a svaka kritika vlasti kao napad na kolektivni identitet.
Dok traje takva predstava, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i svi ostali zajedno pakuju kofere.
Odlaze cijele porodice, ne samo nezaposleni pojedinci. S njima odlaze djeca, budući radnici, ljekari, nastavnici, poduzetnici i roditelji djece koja se tek trebaju roditi.
Političari se bore za što veću teritoriju na karti, ali ne primjećuju da na toj teritoriji ostaje sve manje ljudi. Kakva je korist od nacionalno „čistog“ sela ako u njemu više nema škole, prodavnice, ambulante ni autobusa? Kakva je pobjeda dobiti općinu u kojoj se između dva izborna ciklusa zatvori nekoliko područnih škola?
Teritorija bez stanovništva nije ostvarenje nacionalnog cilja. To je dokaz potpunog političkog poraza.
Škola se zatvara posljednja
Gašenje škole nije početak propadanja jednog mjesta. To je njegov završni stadij.
Prije nego što se škola zatvori, godinama se smanjuje broj rođenih. Zatim nestaje jedno odjeljenje, pa se spajaju razredi. Učitelj istovremeno radi s djecom različitog uzrasta. Roditelji počinju svakodnevno voziti djecu u udaljenije mjesto, a onda se i sami sele bliže većem gradu ili odlaze u inostranstvo.
Poslije škole obično nestaju ambulanta, pošta, trgovina i javni prijevoz. Ostaju starije stanovništvo, prazne kuće i zarasla imanja koja ožive samo nekoliko sedmica tokom ljeta, kada dođu nekadašnji stanovnici iz Njemačke, Austrije ili Slovenije.
Zbog toga zatvorenih 45 školskih jedinica ne predstavlja samo racionalizaciju obrazovnog sistema. Svaka ugašena škola označava dio Bosne i Hercegovine iz kojeg se povukao život.
Šira slika još je poraznija. U petogodišnjem periodu od školske 2019/2020. do 2023/2024. godine BiH je izgubila 17.643 osnovca, dok su zatvorena 72 školska objekta, uglavnom područna odjeljenja. Broj osnovaca tada je smanjen sa 273.155 na 255.512. (Večernji list BiH)
Noviji podaci pokazuju da se pad nastavlja. U Federaciji BiH je u školskoj 2025/2026. godini bilo 161.421 učenika osnovnih škola, što je za 2.254 manje nego prethodne godine. U prve razrede upisano je 17.450 učenika, dva posto manje nego godinu ranije. (Euronews BiH)
Nije svaki učenik koji nedostaje napustio BiH. Dio smanjenja posljedica je manjeg broja rođene djece, dio unutrašnjih migracija prema većim gradovima, a dio odlaska porodica u inostranstvo. Međutim, sva tri uzroka vode prema istom rezultatu: veliki dijelovi zemlje ostaju bez mlađeg stanovništva.
Ne odlaze zato što ne vole svoju zemlju
Političari često pokušavaju krivicu prebaciti na mlade. Govore da nove generacije ne žele raditi, da ne žele zasnovati porodicu, da su materijalisti ili da nedovoljno vole domovinu.
Novi podaci UNFPA-e pokazuju drugačiju sliku. Istraživanje provedeno među stanovnicima BiH od 18 do 39 godina pokazalo je da mladi i dalje žele brak, porodicu i roditeljstvo, ali ih u tome sprečavaju finansijska nesigurnost, nestabilna zaposlenja i nedovoljna podrška institucija i poslodavaca. (UNFPA)
Dakle, problem nije u tome što mladi ne žele djecu. Problem je što ne žele djecu podizati u državi u kojoj zaposlenje zavisi od stranačke veze, kupovina stana zahtijeva višedecenijski kredit, vrtići nemaju dovoljno mjesta, a kvalitet zdravstva i obrazovanja zavisi od mjesta prebivališta.
Nisu ljudi napustili Bosnu i Hercegovinu zato što su preko noći prestali voljeti svoju zemlju. Odlaze jer ne vjeruju da u njoj mogu planirati život.
Mnogi će u inostranstvu raditi teže poslove, plaćati skuplju stanarinu i početi gotovo od nule. Ipak, ostaju jer zauzvrat dobijaju ono što im BiH ne pruža: predvidivost. Znaju kada će primiti platu, prema kojim kriterijima mogu dobiti posao, koliko će čekati zdravstveni pregled i kakvo će obrazovanje dobiti njihova djeca.
Ljudi ne odlaze samo zbog većih primanja. Odlaze zbog uređenijeg života.
Zaštitnici naroda više ne znaju koliko naroda imaju
Posebno je apsurdno što političke stranke koje se predstavljaju kao zaštitnici svojih naroda ne znaju ni koliko pripadnika tih naroda danas živi u BiH.
Posljednji popis stanovništva proveden je 2013. godine. Prošlo je gotovo trinaest godina, a još nema konkretne odluke kada će biti organiziran novi. Institucije zato donose razvojne, socijalne, obrazovne i zdravstvene politike bez pouzdanog odgovora na najosnovnije pitanje: koliko ljudi u zemlji stvarno živi i gdje se oni nalaze?
Političkim elitama takvo neznanje očigledno ne smeta. Procjene se mogu birati prema potrebi, nacionalni procenti koristiti u političkim pregovorima, a odgovornost za iseljavanje sakriti iza tvrdnje da nema dovoljno preciznih podataka.
Škole, međutim, predstavljaju svojevrsni godišnji popis stanovništva. One bez političke interpretacije pokazuju gdje ima djece, a gdje ih više nema.
Kada nestanu učenici, nekoliko godina kasnije nedostajat će srednjoškolci, zatim studenti, radnici i roditelji. Na kraju neće biti dovoljno zaposlenih da finansiraju penzije, zdravstvo i javne službe.
Prema podacima predstavljenim tokom izrade demografske strategije Federacije BiH, broj rođene djece u posljednjih deset godina manji je za 13 posto u odnosu na prethodnu deceniju, dok se čak 95 posto općina i gradova suočava s negativnim prirodnim priraštajem. U Posavskom kantonu i Kantonu 10 na jedno rođeno dijete dolaze približno tri umrle osobe. (UNFPA)
To više nije upozorenje za daleku budućnost. Posljedice već gledamo na zaključanim školskim vratima.
Jednokratna pomoć nije demografska politika
Vlasti odgovor na demografski pad najčešće svode na porodiljske naknade, jednokratnu pomoć za novorođenče ili subvenciju koja se podijeli pred izbore.
Takve mjere mogu pomoći porodicama, ali same ne mogu zaustaviti iseljavanje.
Niko neće donijeti odluku o ostanku i roditeljstvu samo zato što je dobio nekoliko stotina ili hiljada maraka jednokratne pomoći. Porodici je potrebna sigurnost tokom narednih dvadeset godina, a ne samo u mjesecu rođenja djeteta.
Ozbiljna populacijska politika podrazumijeva dostupne vrtiće, kvalitetne škole, sigurno zaposlenje, pristupačno stanovanje, funkcionalno zdravstvo i radno vrijeme koje roditeljima ostavlja prostor za porodični život.
Za opstanak manjih sredina potrebni su školski prijevoz, ambulante, putevi, internet, podrška lokalnim poduzetnicima i mogućnost da ljudi rade bez preseljenja u Sarajevo, Banju Luku, Mostar ili inostranstvo.
Potrebna je i politika povratka koja ljudima iz dijaspore neće nuditi samo patriotske govore nego konkretne uslove za ulaganje, priznavanje kvalifikacija, školovanje djece i pokretanje posla.
Iznad svega, potrebna je država u kojoj znanje i rad vrijede više od stranačke knjižice.
Nacionalizam ne može sakriti prazne klupe
Demografski slom pogađa sve narode i oba entiteta. Ne postoji srpski, hrvatski ili bošnjački način gašenja škole. Kada nema djece, školska vrata jednako se zaključavaju u Posavini, Krajini, istočnoj Hercegovini, Podrinju, Livanjskom polju i selima srednje Bosne.
Političari se mogu nastaviti svađati o nazivima jezika, nastavnim programima, simbolima i tome koja će zastava stajati u učionici. Ako nastave voditi iste politike, uskoro neće biti učenika koji će pod tom zastavom sjediti.
Najveća opasnost za Srbe nije da će ih politički nadglasati Bošnjaci i Hrvati. Najveća opasnost za Hrvate nije da će izgubiti još jednu poziciju u institucijama. Najveća opasnost za Bošnjake nije samo nova teritorijalna podjela zemlje.
Najveća zajednička opasnost jeste da svi zajedno postanu narodi koji najvećim dijelom žive izvan Bosne i Hercegovine, dok političari upravljaju praznom zemljom u njihovo ime.
Domovina nije samo teritorija, zastava i historijska karta. Domovina su ljudi koji u njoj mogu živjeti, raditi, odgajati djecu i vjerovati da će sutra biti bolje.
U praznoj školi potpuno je nevažno zove li se nastavni jezik bosanski, hrvatski ili srpski. Kada ode posljednje dijete, sva tri jezika jednako šute.