Sjećate li se ratne propagandne priče da se u Sarajevu srpska djeca bacaju lavovima u zoološkom vrtu?
Nećemo je pripisivati određenoj televiziji bez arhivskog snimka, ali znamo nešto mnogo konkretnije: sarajevski ZOO je već tokom 1992. bio praktično uništen, nalazio se uz liniju fronta, životinje su umirale od gladi i granatiranja, a do novembra te godine u ZOO vrtu više nije bilo nijedne žive životinje. Jedan čuvar je ubijen, drugi ranjen pokušavajući ih hraniti.
Dakle, lavova nije bilo ni za lijeka.
Ali propaganda nikada nije pretjerano marila za zoologiju.
Zato sada, gledajući šestodijelni serijal RTRS-a „157000 Sarajevo“, samo čekamo kada će se lavovi ponovo pojaviti.
„Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga… lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“, napisao je Dobrica Ćosić u romanu Deobe. Malo je rečenica koje bolje opisuju srpsku politiku.
A „157000 Sarajevo“ izgleda upravo kao pokušaj da se Sarajevo ponovo ispriča tako da iz priče nestane ono najvažnije.
Problem su presude. One kvare priču
Možete napraviti šest epizoda. Možete napraviti šezdeset šest.
Ali postoji nezgodan problem: postoje sudski utvrđene činjenice.
Haški tribunal je u predmetu Stanislava Galića utvrdio da su snage Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS skoro četiri godine masakrirale civile Sarajeva i provodile kampanju čiji je osnovni cilj bio širenje terora među stanovništvom.
Ljudi su gađani na pijacama, sahranama, dok su donosili vodu i dok su hodali ulicom. Gađana su djeca dok su se igrala.
To nije sarajevska legenda. To je sudska činjenica.
Galić – presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Žalbeno vijeće kasnije je Galiću kaznu povećalo na doživotni zatvor.
Galić – pravosnažna doživotna kazna
Zbog toga je prilično teško od Sarajeva napraviti priču u kojoj se opsada i sistematski teror pretvaraju u fusnotu, a centralna tema postaje jednostavna formula o „157.000 protjeranih Srba“.
Jesu li Srbi odlazili iz Sarajeva? Naravno da jesu
Odlazili su Srbi. Odlazili su Bošnjaci. Odlazili su Hrvati. Odlazio je ko god je mogao pobjeći iz grada u kojem četiri godine možete poginuti dok idete po vodu.
Ali postoji još jedna činjenica koju ovakva propaganda baš ne voli.
Nakon Daytona, kada su sarajevska naselja pod kontrolom VRS trebala biti reintegrirana, vlasti Republike Srpske podsticale su Srbe da odu.
To ne kaže Sarajevo.
To piše u izvještaju Ujedinjenih nacija.
UN je zabilježio da su zvaničnici Republike Srpske ohrabrivali odlazak Srba, da su ljudi koji su željeli ostati bili zastrašivani i da je između 8.000 i 10.000 Srba ipak odlučilo ostati pod vlašću Federacije.
TIME je u februaru 1996. izvještavao da su vlasti bosanskih Srba stanovnicima savjetovale, a u nekim slučajevima ih i prisiljavale, da napuste sarajevska predgrađa.
I Washington Post bilježio je tvrdnje međunarodne policije da su srpski lideri zastrašivali ljude kako bi otišli.
To već značajno kvari jednostavnu priču o „protjerivanju“.
Zašto se ovo emituje baš sada?
Još jedna zanimljiva slučajnost.
RTRS svoj šestodijelni serijal emituje tokom septembra, usred predizborne kampanje, a posljednja epizoda zakazana je za 2. oktobar, praktično pred same Opće izbore.
To potvrđuje vlastita programska šema RTRS-a.
Možda je slučajno.
Kao što su, valjda, slučajno upravo pred izbore ponovo potrebne velike historijske traume, etnički strahovi i priče u kojima je jedan narod isključivo žrtva, a drugi gotovo kolektivno prijeteći.
Ali upravo tu postaje legitimno postaviti ozbiljnije pitanje.
Ako se ponovo normalizira propagandni obrazac u kojem se presuđene činjenice zamjenjuju etničkim mitovima, jesmo li dovoljno naučili šta takva propaganda može proizvesti?
Bilo bi zaista neozbiljno zaboraviti da masovno nasilje devedesetih nije počelo prvim metkom. Prethodile su mu godine političkog stvaranja straha, homogenizacije i medijskog uvjeravanja ljudi da im od drugog naroda prijeti egzistencijalna opasnost.
Zato ovakve stvari nisu samo „drugačiji pogled na historiju“.
A Sarajevo? Uglavnom šuti
I tu dolazimo do možda najporaznijeg dijela priče.
Dok se proizvode televizijski serijali, grade narativi i plasiraju prema domaćoj i međunarodnoj javnosti, odgovor institucija, političkih predstavnika i velikog dijela bošnjačke intelektualne elite uglavnom se svodi na povremeno saopćenje, Facebook status ili uvrijeđeno konstatovanje da „svi znaju šta se dogodilo“.
Ne, ne znaju svi.
A za deset ili dvadeset godina znat će još manje.
Propaganda radi svaki dan. Arhivi se pune. Filmovi se snimaju. Knjige se štampaju. Narativi se izvoze u svijet.
Na to se ne odgovara kuknjavom.
Odgovara se dokumentima, presudama, međunarodnim kampanjama, produkcijom filmova, digitalnim arhivima, sistematskim fact-checkingom i institucionalnim čuvanjem činjenica.
Ako imate hiljade stranica haških presuda, dokumente UN-a i svjedočenja ljudi koji su četiri godine živjeli pod granatama, a ipak dopuštate da vam televizijska propaganda iznova objašnjava šta se „zapravo“ dogodilo u Sarajevu, onda problem više nije samo u onome ko laže.
Problem je i u onome ko zna istinu, ima dokaze – i uporno ih ne zna koristiti.
A lavove još čekamo.