Biljana Plavšić umrla je danas u Beogradu u 96. godini. Bit će sahranjena u Banjoj Luci. I već sada se nameće neugodno, ali sasvim legitimno pitanje: hoće li politički vrh Republike Srpske od žene koja je pred Haškim tribunalom priznala zločin protiv čovječnosti ponovo napraviti nacionalnu heroinu?
Biljana Plavšić nije umrla kao političarka oko čije prošlosti postoje samo različita tumačenja.
Umrla je kao pravosnažno osuđena ratna zločinka.
Pred Haškim tribunalom 2002. godine priznala je krivicu za progon Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Tribunal ju je osudio na 11 godina zatvora. (ICTY – presuda Biljani Plavšić)
Sud je utvrdio da je učestvovala u kampanji etničkog razdvajanja koja je dovela do smrti hiljada civila i protjerivanja hiljada drugih iz 37 općina Bosne i Hercegovine.
Ali za ovu priču postoji još važniji detalj.
Plavšić je sama priznala šta se dogodilo.
Pred sudijama u Hagu rekla je da prihvata da su hiljade nevinih ljudi bile žrtve organizovanog i sistematskog nastojanja da se Muslimani i Hrvati uklone s teritorija koje su srpske vlasti smatrale svojima. (ICTY – priznanje krivice Biljane Plavšić)
Dakle, teško je ovdje govoriti o „antisrpskom sudu“, izmišljenim zločinima ili političkim konstrukcijama.
Žena je priznala.
Ali iskustvo s Mladićem ostavlja razlog za pitanje
Prije manje od mjesec dana u Beogradu je sahranjen Ratko Mladić, čovjek pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Na njegovoj sahrani bili su najviši zvaničnici Republike Srpske, članovi vlada Srbije i RS, politički lideri i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Sahranjen je uz počasni plotun, a hiljade ljudi došle su da mu odaju počast. (Reuters – sahrana Ratka Mladića)
Među prisutnima su bili predsjednik RS Siniša Karan, premijer Savo Minić, predsjednik NSRS Nenad Stevandić, Milorad Dodik i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. To je zabilježila čak i entitetska novinska agencija SRNA. (SRNA – zvaničnici na sahrani Ratka Mladića)
Zbog toga pitanje kako će se isti politički establišment oprostiti od Biljane Plavšić nije nikakva provokacija radi provokacije.
To je pitanje odnosa prema sudski utvrđenim činjenicama.
Šta će pisati u oproštajnim govorima?
Hoće li se spomenuti 37 općina?
Hoće li se spomenuti progon?
Hoće li neko pročitati njeno vlastito priznanje?
Ili ćemo ponovo slušati priče o „velikoj Srpkinji“, „stvaranju Republike Srpske“, „žrtvi Haškog tribunala“ i „istorijskoj ulozi“, dok će ono zbog čega je završila u zatvoru biti pretvoreno u neugodnu fusnotu?
Tu se zapravo vodi mnogo važnija bitka od one oko jedne sahrane.
To je bitka između sudski utvrđene historije i političke potrebe da se osuđeni ratni zločinci pretvore u nacionalne simbole.
Plavšić je priznala. Hoće li je sada drugi ponovo „osloboditi“ krivice?
Posebna ironija je upravo u tome što je Biljana Plavšić otišla dalje od brojnih drugih ratnih političkih lidera.
Priznala je krivicu.
Govorila je o odgovornosti.
Haški sud je upravo njeno priznanje i tada iskazano kajanje uzeo kao važnu olakšavajuću okolnost prilikom određivanja kazne.
Ali nakon izlaska iz zatvora Plavšić je kasnije javno relativizirala vlastito priznanje, tvrdeći da ga je dala radi blaže kazne.
To, međutim, ne mijenja sudsku presudu.
Ne mijenja utvrđene činjenice.
Ne vraća ubijene.
Ne vraća protjerane svojim kućama.
Sahrana će pokazati mnogo više od odnosa prema jednoj osobi
Biljana Plavšić danas je mrtva.
Ali pitanje zbog kojeg je njena smrt politički relevantna nema mnogo veze s njom lično.
Radi se o tome šta društvo radi sa svojim osuđenim ratnim zločincima.
Može ih pamtiti kao ljude koji su počinili ili omogućili zločine i iz toga pokušati nešto naučiti.
A može njihove presude sakriti iza zastava, crkvenih obreda, počasnih govora i nacionalne mitologije.
Nakon onoga što smo vidjeli na sahrani Ratka Mladića, imamo sasvim dovoljno razloga da pažljivo gledamo šta će se narednih dana događati u Banjoj Luci.
Jer ako i žena koja je sama priznala zločin protiv čovječnosti na kraju bude ispraćena kao nacionalna heroina, problem više nije u tome šta je utvrdio Hag.
Problem je u tome šta jedno društvo odlučuje da pamti — a šta namjerno odlučuje da zaboravi.