Odlazak Christian Schmidt sa funkcije visokog predstavnika otvorio je jedno od najvažnijih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini posljednjih godina – šta dolazi nakon njega?
U zemlji u kojoj svaka međunarodna poruka izaziva politički zemljotres, Schmidtova odluka da napusti OHR odmah je pokrenula lavinu spekulacija. Od dramatičnih najava “raspada države”, do optimističnih tvrdnji da BiH konačno mora naučiti funkcionisati bez stalnog međunarodnog tutorstva.
Ipak, stvarnost je mnogo složenija od političkih parola i medijskih naslova.
Dodikove poruke zvuče opasno, ali realnost je drugačija
Posljednjih mjeseci lider SNSD-a Milorad Dodik pojačao je retoriku o “samostalnosti RS-a”, “razdruživanju” i povratku na izvorni Dejton.
U javnosti se zbog toga stvara osjećaj da je Bosna i Hercegovina ponovo na ivici ozbiljne destabilizacije. Međutim, iza glasnih političkih poruka stoji jedna važna činjenica – za otcjepljenje Republike Srpske trenutno ne postoji ni međunarodna podrška ni pravni okvir.
Ni EU, ni NATO, ni ključne zapadne države nisu pokazale spremnost da podrže bilo kakvu promjenu granica na Balkanu. Naprotiv, posljednjih godina gotovo svi međunarodni zvaničnici ponavljaju istu poruku – teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nije tema pregovora.
Trumpova administracija promijenila pristup BiH, ali ne i interes za stabilnost
Posebno zanimljiv postaje odnos nove administracije Donald Trump prema Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj. Jasno je da je Washington u određenoj mjeri promijenio ton prema Miloradu Dodiku, uključujući i odluku o uklanjanju sankcija koje su mu ranije uvedene.
Međutim, takav potez teško da je došao bez političke računice i konkretnih interesa. Sve više se može zaključiti da je američki fokus danas prvenstveno usmjeren na strateške energetske i infrastrukturne projekte u regionu, među kojima je jedan od najvažnijih upravo projekt Južne plinske interkonekcije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Američke kompanije i investicioni krugovi već su otvoreno pokazali interes za višemilijardne projekte u BiH i regionu. A kada velike sile i investitori ulažu milijarde dolara u energetsku infrastrukturu, gasne pravce i strateške projekte, posljednje što žele jeste politička destabilizacija ili bilo kakav ozbiljan sigurnosni rizik.
Upravo zbog toga je sve jasnije da, uprkos oštroj retorici, ni Dodik više realno ne računa na mogućnost stvarne secesije Republike Srpske. Političke poruke o “razdruživanju” ostaju korisne za mobilizaciju biračkog tijela, ali geopolitička realnost govori nešto sasvim drugo.
Bez podrške Washingtona, Bruxellesa i ključnih međunarodnih centara moći, bilo kakav pokušaj otcjepljenja ostaje politički neprovediv. A trenutno ni SAD ni Evropska unija nemaju interes da ugroze projekte i investicije koji trebaju povezivati region i smanjiti energetsku zavisnost Evrope.
Zato je mnogo vjerovatnije da će naredni period obilježiti političko pregovaranje, trgovina interesima i pokušaj redefinisanja odnosa unutar BiH, nego bilo kakvi ozbiljni potezi prema raspadu države.
Evropi treba miran Balkan
Istovremeno, Evropa se suočava sa ratom u Ukrajini, ekonomskim pritiscima i rastom sigurnosnih izazova. U takvoj situaciji posljednje što Bruxelles želi jeste nova kriza na Balkanu.
Zbog toga će i naredni visoki predstavnik, ko god to bio, vjerovatno imati isti osnovni zadatak – očuvati stabilnost i spriječiti političku eskalaciju.
Ni Hrvatska ni Srbja nemaju interes za novi sukob. Obje zemlje ekonomski su snažno povezane sa Evropskom unijom i zavise od političke stabilnosti regiona.
BiH ulazi u novu političku eru
Schmidtov odlazak zato vjerovatno nije početak kraja Bosne i Hercegovine, kako to pokušavaju predstaviti najradikalniji politički narativi.
Mnogo je vjerovatnije da ulazimo u novu fazu političkog preslagivanja u kojoj će međunarodna zajednica pokušati redefinisati svoju ulogu, dok će domaći političari biti pod većim pritiskom da sami preuzmu odgovornost.
To neće biti lak proces. BiH ostaje duboko podijeljena zemlja sa sporim institucijama, jakim nacionalnim politikama i ogromnim nepovjerenjem među političkim akterima.
Ali isto tako, Bosna i Hercegovina je u posljednjih trideset godina preživjela mnogo ozbiljnije krize od odlaska jednog visokog predstavnika.
Građani više ne žele živjeti u permanentnoj krizi
Možda je upravo to najvažnija promjena koju političke elite još uvijek ne razumiju – građani su umorni od stalnog straha, tenzija i priča o novim sukobima.
Mladi odlaze, ekonomija stagnira, a obični ljudi sve manje vjeruju političarima koji godinama opstaju proizvodeći krize.
Zato bi najveći problem za politike koje žive od podjela mogao postati upravo narod koji više nema ni energije ni interesa za nove sukobe.
A to bi, paradoksalno, mogla biti i najveća šansa Bosne i Hercegovine nakon odlaska Christiana Schmidta.