Dok je bosanska pjesma postala simbol Mundijala i privukla pažnju svjetskih medija, dio učesnika Drinske regate slavio je ratne zločince i pjevao uvredljive nacionalističke pjesme. Nije to razlika između naroda, nego između dvije vrijednosti: otvorenosti i mržnje.
U samo nekoliko julskih dana javnost je vidjela dvije potpuno različite slike Bosne i Hercegovine i njenog susjedstva.
Na jednoj strani bili su navijači reprezentacije BiH, državna zastava na američkim stadionima i pjesma Dubioze kolektiv „I Am From Bosnia – Take Me to America“, koja je od stare satire izrasla u prepoznatljivu himnu bosanskohercegovačkog nastupa na Svjetskom prvenstvu. O pjesmi, njenom humoru i poruci govorili su i veliki svjetski mediji poput Associated Pressa i Reutersa.
Na drugoj strani, gotovo istovremeno, Drinom su odjekivale nacionalističke pjesme s uvredama prema Bošnjacima. Na pojedinim plovilima mogla se vidjeti ikonografija posvećena osuđenim ratnim zločincima. Snimci su nastali na Drinskoj regati u Bajinoj Bašti, samo nekoliko dana nakon obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici. O tome su izvijestili Valter portal i Klix.ba.
To nisu samo dvije različite pjesme. To su dva suprotstavljena civilizacijska izbora.
Nacionalizam na Drinskoj regati nije folklor
Nije problem ni rijeka, ni regata, ni muzika. Nije problem ni čašica u ruci. Problem nastaje kada se masovna turistička manifestacija pretvori u pozornicu za vrijeđanje drugog naroda i slavljenje osoba osuđenih zbog ratnih zločina.
Zvanična stranica Drinsku regatu predstavlja kao veliki turistički događaj i „karneval na vodi“. Međutim, karneval prestaje biti bezazlena zabava u trenutku kada dio učesnika počne oživljavati jezik devedesetih godina.
Posebnu težinu svemu daje mjesto na kojem se to događa. Drina nije samo rijeka i turistička razglednica. Ona je prostor opterećen ratnim stradanjem, progonima i zločinima. Zbog toga nacionalističko orgijanje na njenim obalama ne može biti odbačeno kao nekoliko minuta pijane zabave.
Ponižavanje Bošnjaka nije patriotizam. Slavljenje ratnih zločinaca nije njegovanje tradicije. To je svjesno održavanje ideologije koja vlastiti identitet može potvrditi jedino izmišljanjem neprijatelja.
Jedna Bosna poziva svijet, druga slika tjera ljude u prošlost
Bosanska pjesma koja je pratila reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu nije svijetu ponudila mržnju. Ponudila je humor, samoironiju, energiju i sposobnost da se vlastite frustracije pretvore u muziku koju mogu razumjeti ljudi izvan naših granica.
Bosna se na toj pozornici nije predstavljala kao društvo koje traži neprijatelja. Predstavljala se kao zemlja koja, uprkos svojim problemima, želi biti dio svijeta.
Nasuprot tome, učesnicima regate koji su pjevali uvredljive pjesme za potvrdu identiteta ponovo su bili potrebni Alija Izetbegović, Bošnjaci, rat i zločinci. Kao da se vrijeme mora zaustaviti u devedesetim jer bez tadašnje mržnje više ne znaju objasniti ko su.
U tome se vidi civilizacijska razlika, ali ne između Bošnjaka i Srba kao naroda. Takva generalizacija bila bi samo nastavak iste nacionalističke logike.
Civilizacijska linija prolazi između ljudi koji vlastitu zemlju predstavljaju pjesmom, sportom i humorom i onih koji svoju pripadnost dokazuju ponižavanjem drugih. Ona razdvaja otvoreni patriotizam od agresivnog nacionalizma, kulturu sjećanja od kulta zločinaca i budućnost od dobrovoljnog zatočeništva u ratu.
Šutnja institucija pretvara incident u poruku
Odgovornost ne pripada cijelom srpskom narodu. Imaju je konkretni učesnici, organizatori i institucije koje moraju pokazati da li je takvo ponašanje prihvatljivo na događaju koji se predstavlja kao turistički i porodični.
Ako organizatori ne osude nacionalističke poruke, ako se ne zabrani isticanje likova ratnih zločinaca i ako nadležni svaki put odgovore šutnjom, onda više nije riječ samo o incidentu. Šutnja postaje oblik tolerisanja, a tolerisanje s vremenom postaje normalizacija.
Najveći interes da se takve pojave javno odbace imaju upravo građani Srbije i Republike Srpske koji ne žele da ih u svijetu predstavljaju ljudi s uvredljivim pjesmama i fotografijama zločinaca.
Jer civilizacijski nivo jednog društva ne određuje zastava koju neko nosi, nego vrijednosti koje brani. Ne određuje ga glasnoća pjesme, nego pitanje mora li ta pjesma poniziti drugog čovjeka da bi njen izvođač osjetio vlastitu pripadnost.
Dok otvorena Bosna pokušava stići do svijeta, nacionalisti na Drini još pokušavaju vratiti cijeli region u prošlost. Prva slika donosi nadu. Druga predstavlja upozorenje.
Na građanima i institucijama je da odluče koja će od njih postati lice ovog prostora