Milorad Dodik i Dragan Čović posljednjih dana nastupaju kao da iza njih stoji gotovo cijela Bosna i Hercegovina. Samouvjereno proglašavaju međunarodni nadzor nepotrebnim, traže poništavanje odluka visokih predstavnika i pokušavaju nametnuti politički pravac državi čiju su funkcionalnost njihove stranke godinama blokirale.
Brojevi, međutim, ruše sliku o dvojici nedodirljivih političkih gorostasa.
Na posljednjim općim izborima SNSD je za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH osvojio 255.515 glasova, dok je HDZ BiH dobio 137.340 glasova. Zajedno su osvojili 392.855 glasova.
To nije beznačajna podrška. Ali nije ni politički mandat da se u ime cijele države ukida OHR, poništavaju doneseni zakoni i otvara prostor za potpuno preuređenje Bosne i Hercegovine prema željama dvojice stranačkih lidera.
Manje od 400.000 glasova, a ponašaju se kao vlasnici države
Čović i Dodik svoju političku moć ne crpe prvenstveno iz broja glasova nego iz načina na koji je konstruisan sistem odlučivanja u Bosni i Hercegovini.
Njihove stranke koriste Dom naroda, entitetsko glasanje, etničke kvote i različite mehanizme blokade kako bi relativno ograničenu izbornu podršku pretvorile u gotovo neograničenu institucionalnu moć.
Mehanizmi predviđeni za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa tako se sve češće pretvaraju u sredstvo političke trgovine, ucjene i zaustavljanja institucija.
U tome se nalazi najveća prevara njihove političke predstave. Ne upravljaju državom zato što iza njih stoji većina građana, nego zato što su naučili kako manjinsku podršku pretvoriti u većinsku kontrolu nad procesima odlučivanja.
OHR im smeta jer ga ne mogu kontrolisati
Dodik već godinama vodi otvorenu kampanju protiv OHR-a, osporava odluke visokih predstavnika i pokušava delegitimirati instituciju koja je uspostavljena radi nadgledanja provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Čović mu se sada pridružio zahtjevom da se stave van snage sve odluke koje su donosili visoki predstavnici.
To nije bezazlena politička izjava. Visoki predstavnici donosili su zakone, uklanjali prepreke funkcionisanju države, uspostavljali institucije i intervenirali u situacijama kada domaći politički akteri nisu mogli ili nisu željeli postići dogovor.
Poništavanje svih takvih odluka ne bi predstavljalo povratak „domaćem dogovoru“, nego pravni i institucionalni haos čije posljedice niko ne može ozbiljno predvidjeti.
Čović i Dodik ne žele ukloniti OHR zato što su izgradili funkcionalnu demokratiju. Žele ga ukloniti zato što je to jedan od rijetkih centara odlučivanja koji ne mogu kontrolisati, blokirati ili ucijeniti.
Prvo blokiraju državu, a zatim tvrde da joj međunarodni nadzor više nije potreban
Njihova logika je gotovo savršeno cinična.
Godinama blokiraju reformske zakone, imenovanja, budžete, evropske procese i funkcionisanje državnih institucija. Potom upravo takvu blokiranu i oslabljenu državu predstavljaju kao dokaz da OHR nije donio rezultate i da treba biti ugašen.
Drugim riječima, prvo proizvedu institucionalnu krizu, a zatim se nude kao ljudi koji će je riješiti – pod uslovom da im se ukloni posljednja prepreka.
SNSD pritom osporava odluke Ustavnog suda BiH, napada državne pravosudne institucije, zagovara vraćanje nadležnosti i kontinuirano otvara pitanje državne imovine.
HDZ BiH godinama blokira ili uslovljava političke procese zahtjevima za izmjene Izbornog zakona i konceptom „legitimnog predstavljanja“, a dio hrvatske desnice sve otvorenije zagovara uspostavljanje trećeg entiteta.
Njihovi krajnji ciljevi nisu potpuno isti, ali im je metoda zajednička: oslabiti centralne institucije, povećati teritorijalnu i stranačku kontrolu te ukloniti mehanizme koji mogu zaustaviti takvu politiku.
Savezništvo zasnovano na razmjeni političkih usluga
Čović Dodiku pruža legitimitet kada predsjednik SNSD-a napada OHR, državne institucije i međunarodne odluke. Dodik zauzvrat podržava HDZ-ove zahtjeve u vezi s Izbornim zakonom i preuređenjem političkih odnosa u Federaciji BiH.
Jedan želi što slabiju državu. Drugi želi državu u kojoj će njegova stranka imati zagarantovan politički monopol nad predstavljanjem Hrvata.
Na papiru predstavljaju različite nacionalne interese. U praksi već godinama funkcionišu kao najstabilniji politički tandem u zemlji – posebno kada treba nešto blokirati, osporiti ili usloviti.
Građani zauzvrat dobijaju ekonomsko zaostajanje, spor evropski put, odlazak stanovništva i institucije koje se aktiviraju samo kada treba zaštititi interese stranačkih vrhova.
Dijalog nije kapitulacija pred ucjenom
Dodik i njegovi partneri često pozivaju na „dogovor domaćih lidera“. Takav poziv zvuči razumno samo dok se ne pogleda šta pod dogovorom podrazumijevaju.
Dijalog za SNSD znači da se prihvati osporavanje državnih institucija, relativiziranje odluka Ustavnog suda, raspravljanje o već utvrđenim nadležnostima i tolerisanje negiranja genocida.
Dijalog za HDZ često znači da ostali unaprijed prihvate njihov model političkog predstavljanja, a tek potom razgovaraju o detaljima.
To nije dijalog ravnopravnih aktera. To je pregovaranje pod stalnom prijetnjom blokade.
O ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu, sudskim presudama i opstanku državnih institucija ne može se pregovarati kao o raspodjeli direktorskih mjesta.
OHR se može zatvoriti tek kada budu ispunjeni uslovi
OHR nije zamišljen kao trajna institucija. Njegovo zatvaranje treba biti cilj Bosne i Hercegovine, ali tek kada država postane dovoljno stabilna, funkcionalna i institucionalno otporna da može samostalno rješavati krize.
Za to postoji agenda 5+2, koja obuhvata rješavanje državne i vojne imovine, fiskalnu održivost, vladavinu prava i pozitivnu procjenu političke situacije.
Tražiti gašenje OHR-a dok se otvoreno osporavaju državne institucije i Dejtonski poredak nije dokaz političke zrelosti. To je pokušaj uklanjanja osigurača dok se istovremeno dolijeva gorivo na vatru.
Nisu gorostasi – sistem im je omogućio da glume gorostase
Dodik i Čović nisu nevažni politički lideri. Njihove stranke imaju ozbiljnu podršku i nezaobilaznu ulogu u vlasti. Ali njihov stvarni izborni kapacitet nije ni približno jednak moći koju ostvaruju kroz institucionalne blokade.
Sa zajedničkih 392.855 glasova pokušavaju odrediti sudbinu države sa više miliona stanovnika, poništiti pravne posljedice decenija međunarodnog angažmana i predstaviti vlastite stranačke ciljeve kao volju čitavih naroda.
To nije demokratija već otmica institucija pomoću mehanizama koji su trebali štititi ravnopravnost.
OHR jednoga dana treba prestati postojati. Ali taj dan ne može određivati politički dvojac koji je svoju moć izgradio na blokadama, ucjenama i slabljenju države.
Jer ukloniti posljednju branu pred onima koji već godinama ispituju granice ustavnog poretka ne bi značilo oslobađanje Bosne i Hercegovine od međunarodnog tutorstva. Značilo bi predavanje države u ruke ljudima koji je već predugo tretiraju kao vlastiti politički plijen.