Nekada je zapošljavala oko 24.000 ljudi, proizvodila gotovo dva miliona tona čelika godišnje i bila među najvećim željezarama u Evropi. Danas, nakon 134 godine postojanja, zenička Željezara ostaje bez integralne proizvodnje, dok je sudbina približno 1.500 radnika krajnje neizvjesna.
Gašenjem visoke peći 29. jula 2026. godine nije zaustavljen samo jedan industrijski pogon. Simbolično je završena epoha u kojoj su se razvoj Zenice, život njenih stanovnika i sudbina Željezare gotovo neraskidivo preplitali.
Početak industrijske Zenice
Željezara Zenica osnovana je 1892. godine, u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Fabriku je pokrenula grupa austrijskih industrijalaca, a Zenica je izabrana zbog blizine energetskog uglja, raspoloživih prirodnih resursa, željezničke povezanosti i položaja u dolini rijeke Bosne.
Izgradnja prvih pogona završena je u jesen iste godine. Bio je to trenutak koji će trajno promijeniti Zenicu. Tada malo mjesto počelo se pretvarati u jedan od najvažnijih industrijskih centara u ovom dijelu Evrope.
Kako se širila Željezara, povećavao se i broj stanovnika. Dolazili su radnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i tadašnje države, podizala su se nova naselja, škole i drugi javni objekti. Razvoj obrazovanja, saobraćaja, trgovine i gradskih službi bio je neposredno povezan s rastom fabrike. Željezara nije bila samo poslodavac – ona je praktično oblikovala savremenu Zenicu. Naučni rad Univerziteta u Zenici
Širenje između dva svjetska rata
Tokom prvih decenija rada proizvodnja je postepeno rasla, iako su je usporavali Prvi svjetski rat, nedostatak sirovina i ekonomske krize.
Značajnije proširenje uslijedilo je pred Drugi svjetski rat, kada je tadašnja država nastojala razviti vlastitu metalnu industriju. Željezara je postala jedan od najvažnijih privrednih subjekata u zemlji, a pred početak rata zapošljavala je nekoliko hiljada ljudi.
Položaj u središtu zemlje, željeznička veza sa rudnicima i pristup sirovinama učinili su Zenicu prirodnim centrom crne metalurgije.
Zlatno doba u socijalističkoj Jugoslaviji
Najveći razvoj Željezare počinje nakon Drugog svjetskog rata. U socijalističkoj Jugoslaviji proizvodnja čelika postala je jedan od temelja ubrzane industrijalizacije zemlje, a Zenica jedno od ključnih mjesta tog procesa.
Izgrađivani su i modernizovani pogoni visoke peći, čeličane, valjaonice, koksare, aglomeracije i energetska postrojenja. Veliko proširenje proizvodnih kapaciteta svečano je pušteno u rad 1958. godine.
Tokom narednih decenija Željezara je izrasla u složen industrijski sistem. Hiljade ljudi radile su neposredno u proizvodnji, dok su desetine drugih preduzeća zavisile od njenih narudžbi, transporta, održavanja i prerade proizvoda.
Kompanija je gradila stanove za radnike, finansirala obrazovanje i stručno usavršavanje, pomagala sportskim kolektivima te učestvovala u razvoju kulturnog i društvenog života. Generacije Zeničana školovale su se, zapošljavale i odlazile u penziju iz istog sistema.
Željezara je 1977. godine imala približno 17.000 zaposlenih, a njen najveći uspon zabilježen je tokom osamdesetih godina.
Gotovo dva miliona tona čelika godišnje
Kao jedna od najboljih godina u historiji Željezare najčešće se navodi 1987, kada je proizvedeno oko 1,87 miliona tona čelika, dok je kompanija sa svojim velikim sistemom imala približno 24.000 zaposlenih.
Prema hronologiji današnje kompanije, apsolutni proizvodni rekord ostvaren je 1988. godine, kada je proizvedeno 1,96 miliona tona sirovog čelika. Bez obzira na razliku u podacima za pojedinačne godine, kraj osamdesetih nesporno predstavlja vrhunac zeničke metalurgije. Historija fabrike
U to vrijeme Željezara Zenica bila je među najvećim industrijskim sistemima u Jugoslaviji i jedna od najvećih željezara u Evropi. Njeni proizvodi završavali su na domaćem i inostranim tržištima, a kompanija je bila jedan od stubova bosanskohercegovačke privrede.
Broj zaposlenih pokazuje razmjere tadašnjeg giganta: gotovo svaka zenička porodica bila je neposredno ili posredno povezana sa Željezarom.
Ratni prekid i težak povratak proizvodnje
Rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine prekinuo je najveći dio proizvodnje. Pogoni su zaustavljeni, tržišta izgubljena, a dotadašnji zajednički privredni sistem raspao se zajedno s Jugoslavijom.
Radnici koji su ostali u Zenici tokom rata čuvali su postrojenja i infrastrukturu od potpunog propadanja. Nakon rata uslijedile su godine neizvjesnosti, protesta i pokušaja ponovnog pokretanja proizvodnje.
Prijeratni nivo rada više nikada nije dostignut. Zastarjela tehnologija, gubitak tradicionalnih tržišta, nedostatak kapitala i komplikovani vlasnički odnosi otežavali su oporavak.
Dolazak Mittala i nova nada
Prelomni trenutak dogodio se 2004. godine, kada je kompanija Mittal Steel preuzela većinski udio u BH Steelu. Nakon spajanja Mittal Steela i Arcelora, zenička fabrika nastavila je poslovati pod nazivom ArcelorMittal Zenica.
Dolazak velikog međunarodnog proizvođača u Zenici je dočekan s nadom da će proizvodnja biti obnovljena, radna mjesta sačuvana, a fabrika tehnološki modernizovana.
Integralna proizvodnja ponovo je pokrenuta, a Željezara je godinama bila među najvećim izvoznicima iz Bosne i Hercegovine. Ipak, proizvodnja i broj zaposlenih ostali su daleko ispod nivoa iz osamdesetih godina.
Kompanija se istovremeno suočavala s padom evropske potražnje za čelikom, visokim troškovima energije i transporta, konkurencijom jeftinijeg uvoznog čelika te zahtjevima za velika ulaganja u zastarjela postrojenja i zaštitu okoliša.
Nova prodaja, velika obećanja i brzi slom
ArcelorMittal je u junu 2025. godine potpisao ugovor o prodaji svojih pogona u Zenici i rudnika željezne rude kod Prijedora grupaciji Pavgord. Zenička fabrika potom je nastavila poslovati pod nazivom Nova Željezara Zenica.
U vrijeme prodaje pogoni u Zenici i Prijedoru zajedno su zapošljavali oko 2.700 ljudi. ArcelorMittal je objavio da su kompanije tokom 2023. i 2024. godine zabilježile ukupne gubitke od približno 276 miliona KM, navodeći pad potražnje za čelikom u Evropi kao jedan od ključnih razloga za prodaju. Reuters
Novi vlasnici najavljivali su očuvanje radnih mjesta, investicije i nastavak proizvodnje. Međutim, već 2026. godine kompanija se suočila s teškom finansijskom krizom, nagomilanim obavezama i prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka.
Ugašena visoka peć
Pogon Aglomeracije prvi je zaustavljen, dok je visoka peć od aprila bila u režimu mirovanja. Dana 29. jula 2026. godine u 10 sati visoka peć je definitivno ugašena, čime je formalno obustavljena integralna proizvodnja čelika u Zenici.
Vlada Federacije BiH pokušala je spas pronaći u uvođenju vanredne uprave. Općinski sud u Zenici odbio je taj prijedlog, a Kantonalni sud je odbio žalbe Vlade FBiH i Grada Zenice te potvrdio prvostepenu odluku.
Sud je zaključio da nisu ponuđeni dovoljni dokazi da bi vanredna uprava donijela bolje rezultate od redovnog stečajnog postupka. U sudskom obrazloženju navedeno je da kompanija ima više od 1.500 zaposlenih i veliki značaj za metalni sektor, daljinsko grijanje i lokalnu ekonomiju, ali da samo to nije bilo dovoljno za uvođenje vanredne uprave. Odluka Kantonalnog suda
Ponovno razmatranje stečaja sada je jedan od mogućih narednih koraka. Zbog toga približno 1.500 radnika, od kojih su mnogi bili upućeni na prinudni godišnji odmor, ne zna hoće li i pod kojim uslovima zadržati posao.
Kraj fabrike koja je stvorila grad?
Željezara je tokom 134 godine preživjela promjene država i političkih sistema, dva svjetska rata, rat u Bosni i Hercegovini, privatizaciju i nekoliko velikih ekonomskih kriza.
Ipak, danas se nalazi pred možda najtežim trenutkom u svojoj historiji.
Gašenje visoke peći ne znači samo prestanak proizvodnje sirovog željeza. Posljedice će osjetiti radnici, njihove porodice, dobavljači, prevoznici, Željeznice Federacije BiH i niz drugih kompanija koje su bile povezane sa zeničkom metalurgijom.
Zenica ostaje grad čiji su identitet, izgled i razvoj duboko obilježeni čelikom. Razlika je samo u tome što se nekada iznad grada vidio dim koji je svjedočio o radu desetina hiljada ljudi, dok danas ugašena visoka peć svjedoči o kraju jedne velike industrijske epohe.