Milorad Dodik i Željka Cvijanović tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama sramno su dijelili letke u Bijeloj kući, pozivajući se na teoriju “Sukoba civilizacija”. Taj čin nije bio diplomatska kurtoazija niti akademska preporuka za čitanje. To je bio politički signal.
Pozivanje na djelo Samuela P. Huntingtona u srcu američke administracije nije slučajno. To je pažljivo odabrana poruka upućena dijelu američkog političkog establišmenta koji geopolitičke odnose posmatra kroz prizmu civilizacijskih blokova.
BiH kao linija razdvajanja civilizacija?
Huntingtonova teza govori o globalnim napetostima između civilizacijskih krugova. Kada se Dodik i Cvijanović pozivaju na taj koncept, oni pokušavaju Bosnu i Hercegovinu predstaviti kao civilizacijsku granicu. U toj konstrukciji, Republika Srpska se projektuje kao dio pravoslavnog, odnosno šireg evropskog identitetskog prostora, dok se politički konflikt unutar BiH prebacuje iz sfere ustava i zakona u sferu “historijske nužnosti”.
To je ključna promjena narativa. Ako je riječ o civilizacijskom sukobu, onda više nema odgovornosti pojedinaca, nema političkih odluka koje se mogu mijenjati. Postoji samo “sudbina”.
Takav okvir je opasan jer relativizira konkretne političke poteze i institucionalne blokade. Konflikt se prestaje posmatrati kao rezultat odluka i počinje se predstavljati kao neizbježan proces.
Huntington nije dao moralni mandat za podjele
Važno je razdvojiti teoriju od političke manipulacije. Samuel Huntington jeste opisivao civilizacijske napetosti kao potencijalni obrazac međunarodne politike nakon Hladnog rata. Međutim, njegova analiza je bila deskriptivna, a ne normativna.
Huntington ne zagovara nasilje. Ne opravdava dominaciju jedne religije nad drugom. Ne tvrdi da je suživot nemoguć. On analizira obrasce, ne daje politički nalog.
Kada se njegova teza koristi kao slogan u dnevnoj politici, ona se pojednostavljuje i instrumentalizira. Umjesto teorijske rasprave dobija se propagandna poruka.
Poruka američkoj publici, ne domaćoj
Pozivanje na “Sukob civilizacija” u Washingtonu ima jasnu svrhu. To je pokušaj da se unutrašnji politički spor u BiH predstavi kao dio šireg geopolitičkog konflikta između Zapada i islamskog svijeta. Time se pokušava izazvati refleks solidarnosti unutar određenih političkih krugova u SAD-u.
U toj logici, Republika Srpska se predstavlja kao “prva linija odbrane hrišćansva”, a politički protivnici kao dio šireg identitetskog bloka. To nije pravna argumentacija, nego geopolitičko pozicioniranje.
Mobilizacija kroz osjećaj ugroženosti
Istovremeno, ovakva retorika služi unutrašnjoj mobilizaciji biračkog tijela. Koncept civilizacijskog sukoba homogenizira bazu, smanjuje prostor za kompromis i pojačava podjelu na “nas” i “njih”.
To je moćan politički alat. Ali nije strategija stabilnosti.
Teorija kao politički alat
Kada političari dijele letke o “Sukobu civilizacija” u Bijeloj kući, oni ne vode akademsku debatu. Oni pokušavaju redefinisati narativ o Bosni i Hercegovini. Žele da se unutrašnji ustavni i institucionalni spor predstavi kao globalna civilizacijska linija razdvajanja.
To ne dokazuje da je Huntington bio u pravu. To dokazuje da se teorijski koncept može pretvoriti u političko oružje.
A razlika između teorije i propagande često je – samo u namjeri. Ako već ulazimo u narativ “sukoba civilizacija”, treba li onda očekivati i povratak križarskih ratova, inkvizicija i spaljivanja vještica? Ili je ipak riječ o političkom teatru koji priziva duhove srednjeg vijeka kako bi sakrio nedostatak odgovora u 21. stoljeću?