Za samo nekoliko sati desetine hiljada siromašnih ljudi iz Maroka povjerovale su da im se otvorio put prema Španiji. Snimci uspješnih prelazaka širili su se društvenim mrežama, zajedno s netačnom porukom da osobe koje morskim putem stignu u Ceutu više ne mogu biti vraćene.
Nismo pronašli pouzdanu potvrdu tvrdnje da su migrantima obećavani radne vize i smještaj. Ali potvrđeno je ono najvažnije: neko ih je uvjerio da će nakon ulaska moći ostati u Španiji. Španske vlasti tvrde da su tu laž širile krijumčarske mreže, koristeći pogrešno tumačenje odluke Vrhovnog suda.
Sud je samo ograničio trenutno vraćanje osoba presretnutih na moru. Nije im dodijelio pravo boravka, radne dozvole niti slobodan prolaz prema Evropi. Ipak, do siromašnih marokanskih porodica stigla je potpuno drugačija poruka.
Mnogi su krenuli vjerujući da ih na drugoj strani čeka početak boljeg života. Dočekali su ih zatvoreni prolazi, prenatrpani prihvatni centri, nedostatak hrane i ubrzana repatrijacija. Više od 48.000 ljudi vratilo se u Maroko već narednog dana, a evropski zvaničnici potvrdili su da niko iz te grupe nije stigao do kontinentalnog dijela Evropske unije.
Ako je to bila „invazija Evrope“, kako su je odmah nazvali dežurni populisti, nacionalisti i politički hohštapleri, bila je to najneobičnija invazija u historiji: gotovo svi navodni osvajači vratili su se kući nakon nekoliko sati.
Sirotinja kao potrošna politička roba
Ljudi koji su krenuli prema Ceuti nisu nikakva vojska islamista poslana da zauzme Evropu. Među njima su bili nezaposleni mladići, radnici čije plate nisu dovoljne za izdržavanje porodice, žene s djecom i maloljetnici koji su povjerovali snimcima na Instagramu.
Jedan šesnaestogodišnjak rekao je Reutersu da je s rođakom krenuo na put dug 12 sati nakon što je gledao snimke ljudi koji uspješno prelaze granicu. Konobarica iz Maroka objasnila je da želi pomoći roditeljima i svojoj kćerki jer od sadašnje plate ne može živjeti.
Drugi mladić, vraćajući se iz Ceute, priznao je da više ni sam ne zna zašto je došao. Nije našao ni hranu ni smještaj, a kamoli put prema evropskom blagostanju koji mu je posredno obećan.
To nisu slike osvajača. To su slike očajnih i izmanipulisanih ljudi.
Dok su oni plaćali cijenu prevare, neko drugi je ubirao političku korist.
Ko je pustio desetine hiljada ljudi prema granici?
Najveće pitanje nije zašto je siromašan čovjek povjerovao da ga iza granice čeka bolji život. Mnogo je važnije pitanje kako se desetine hiljada ljudi gotovo istovremeno našlo pred jednim od najosjetljivijih i najstrože nadziranih graničnih prijelaza u Evropi.
Maroko raspolaže ozbiljnim policijskim i obavještajnim aparatom. Teško je povjerovati da takva država nije primijetila kretanje desetina hiljada ljudi prema Ceuti. Još je teže objasniti zbog čega je reakcija marokanskih snaga u početku bila slaba, a zatim iznenada postala efikasna.
Kada je Rabat odlučio zaustaviti kretanje, granica je ponovo zatvorena. To pokazuje da su marokanske vlasti imale kapacitet da spriječe masovni prelazak. Ostaje pitanje zašto ga nisu upotrijebile ranije.
Maroko je i 2021. godine bio optužen da je popuštanjem granične kontrole izvršio pritisak na Španiju. Migranti su tada postali sredstvo diplomatske poruke. Sada se sličan obrazac ponovio nakon približavanja Madrida Alžiru i političkih inicijativa koje se odnose na stanovnike Zapadne Sahare.
Zvanični Madrid izbjegava sukob s Rabatom i krivicu pripisuje krijumčarima. Dio stranaka okupljenih oko koalicije Sumar, međutim, otvoreno optužuje marokansku vladu za operaciju političke destabilizacije.
Je li Sánchez kažnjen zbog podrške Palestini?
Predstavnici španske ljevice Antonio Maíllo, Aina Vidal i Gerardo Pisarello javno su iznijeli sumnju da iza pritiska mogu stajati politički interesi administracije Donalda Trumpa i vlade Benjamina Netanyahua.
Za takvu optužbu još nisu predstavljeni materijalni dokazi. Ali politički kontekst nije moguće ignorisati.
Maroko je jedan od najvažnijih saveznika SAD-a i Izraela u sjevernoj Africi. Španija Pedra Sáncheza istovremeno je postala jedna od najoštrijih evropskih kritičarki izraelskog djelovanja u Gazi i američko-izraelskih operacija protiv Irana.
Madrid je podržao prava Palestinaca, kritikovao dvostruke standarde Zapada i odbio dio Trumpovih zahtjeva o vojnoj potrošnji. Sánchez je time zaradio otvoreno neprijateljstvo političkih centara kojima neposlušna evropska vlada predstavlja problem.
Je li masovni pokret prema Ceuti bio poruka Španiji: ovako izgleda kada podržite Palestince i suprotstavite se moćnijima?
To još ne možemo tvrditi kao činjenicu. Ali možemo i moramo pitati ko je od svega profitirao.
Trump nije čekao ni da se činjenice utvrde
Donald Trump nije morao dugo čekati da događaj u Ceuti pretvori u američku predizbornu propagandu. Masovni ulazak migranata nazvao je „invazijom“ i upozorio da će se nešto još gore dogoditi u SAD-u ako republikanci izgube predstojeće izbore za Kongres.
Trump lično nije kandidat na tim izborima, ali njihov rezultat može odlučiti koliko će političke moći imati u drugoj polovini mandata. Njegova popularnost mjesecima je niska, dok pojedina novija istraživanja pokazuju podršku od svega 33 do 36 posto.
U takvoj situaciji slike desetina hiljada tamnoputih i muslimanskih migranata predstavljaju gotovo idealan predizborni materijal.
Nije bilo važno što se većina ljudi vratila u Maroko. Nije bilo važno što niko nije stigao do kontinentalne Evrope. Nije bilo važno što među njima nisu otkrivene nikakve organizovane islamističke jedinice.
Za propagandu je bila dovoljna fotografija mase i jedna riječ: invazija.
Islamofobija je bila spremna prije nego što su migranti stigli
Širom zapadnog svijeta populisti, ekstremni nacionalisti i profesionalni trgovci strahom jedva su dočekali snimke iz Ceute. Gotovo po unaprijed pripremljenom scenariju počeli su upozoravati na islamiste koji zauzimaju Evropu, nestanak evropske civilizacije i navodnu zamjenu stanovništva.
Ljudi na snimcima prestali su biti pojedinci. Više nisu imali imena, porodice, zanimanja ni životne priče. Pretvoreni su u bezličnu prijetnju – „muslimansku masu“ koja dolazi da uzme tuđe gradove, poslove i identitet.
Upravo tako funkcioniše proizvodnja kolektivnog neprijatelja.
Najprije se različiti ljudi svedu na jednu vjersku ili etničku oznaku. Zatim im se pripiše zajednička, zlonamjerna namjera. Nakon toga svaka represivna mjera može biti predstavljena kao samoodbrana.
Historija upozorava kako nastaje kolektivni neprijatelj
Poređenje s tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća zahtijeva oprez. Današnji položaj muslimana i migranata nije identičan položaju Jevreja u nacističkoj Evropi, niti se različiti historijski događaji smiju olako izjednačavati.
Ali mehanizam propagande ima uznemirujuće poznate elemente.
Jevreji su tada predstavljani kao jedinstvena prijetnja koja iznutra ugrožava društvo, ekonomiju i nacionalni identitet. Pojedinačni ljudi pretvarani su u kolektivnog krivca, a jezik straha postepeno je pripremao javnost da prihvati diskriminaciju i progon.
Danas se slična retorička matrica često primjenjuje na muslimane i migrante: prikazuju se kao nepromjenjiva masa, kulturno nesposobna za zajednički život i prirodno sklona nasilju ili osvajanju.
Historija se ne ponavlja mehanički i isti ishod nije unaprijed određen. Ali upravo zbog onoga što znamo da se dogodilo moramo reagovati prije nego što jezik dehumanizacije postane normalan.
Pravo pitanje nije odakle su došli, nego ko ih je iskoristio
Evropske države imaju pravo kontrolisati granice i dužnost zaštititi sigurnost svojih građana. Ali sigurnost ne zahtijeva da se siromašni ljudi proglase neprijateljskom vojskom niti da se cijela jedna religija povezuje s invazijom.
Ljudi iz Maroka nisu dobili obećani evropski život. Vratili su se kući iscrpljeni, razočarani i svjesni da su iskorišteni.
Trump je dobio predizborni snimak. Evropska krajnja desnica dobila je novi dokaz za stare teorije zavjere. Netanyahuovi protivnici dobili su upozorenje da neposluh ima političku cijenu. Maroko je još jednom pokazao koliko je kontrola migracijskih ruta moćno diplomatsko oružje.
A evropski muslimani dobili su još jedan talas sumnjičenja i mržnje zbog događaja s kojim nisu imali nikakve veze.
Zato pravo pitanje nakon Ceute nije samo ko je prešao granicu. Pravo pitanje glasi: ko je pustio laž, ko je otvorio prolaz, ko je koordinisao političke poruke i ko je na kraju iz tuđe bijede izvukao najveću korist?
Dok se na ta pitanja ne odgovori, tvrdnja o široj operaciji ostaje nedokazana. Ali odbiti postaviti ta pitanja značilo bi pristati na verziju priče u kojoj su krivi samo oni koji su bili dovoljno očajni da povjeruju u laž.