Dva pokušaja teškog ubistva u gotovo istom dijelu Istočnog Sarajeva, u razmaku od samo jednog dana, pokazuju da se ne radi o izolovanim incidentima. Policija sada otvoreno istražuje veze s organizovanim kriminalom, dok rukovodstvo Republike Srpske, koje decenijama kontroliše policiju i druge ključne institucije, građanima duguje odgovor: kako su kriminalne grupe ponovo postale dovoljno moćne da međusobne račune rješavaju usred grada?
Istočno Sarajevo je početkom augusta za samo dva dana postalo mjesto dva pokušaja teškog ubistva.
U Spasovdanskoj ulici u Lukavici 2. augusta ranjen je Kosta Pandurević. Prema medijskim izvještajima, on je policiji kao napadača označio Đorđa Ždralu, osobu odranije poznatu pravosudnim organima, za kojom je pokrenuta potraga. Policija slučaj istražuje kao pokušaj teškog ubistva.
Već naredne večeri, u obližnjoj Ulici Sime Milutinovića Sarajlije, ranjen je Davor Dabić. Mediji ga opisuju kao osobu povezanu s grupom Darka Eleza i navode da je ranije hapšen zbog trgovine narkoticima. Policijska uprava Istočno Sarajevo zvanično je potvrdila da, osim potrage za napadačem, prikuplja informacije o osobama koje se mogu dovesti u vezu s događajem i organizovanim kriminalom na području grada.
Kada se dva tako teška napada dogode u gotovo istom dijelu grada, u razmaku od približno 24 sata, objašnjenje o pojedinačnim incidentima više nije uvjerljivo. Sve upućuje na mogući nastavak obračuna kriminalnih krugova koji na prostoru Istočnog Sarajeva djeluju godinama.
Povratak starih sukoba
Imena Darka Eleza i Đorđa Ždrale nisu nova u hronikama organizovanog kriminala.
Darko Elez je u predmetu „Lutka“ priznao krivicu za krivična djela organizovanog kriminala i osuđen je na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora. Ždrale je ranije bio osuđen zbog ubistva Ljubiše Savića Mauzera, nekadašnjeg visokog policijskog zvaničnika Republike Srpske, a iz zatvora je pušten 2022. godine.
Njihov sukob traje decenijama, a mediji su ih opisivali kao nekadašnje bliske saradnike koji su postali suparnici u borbi za prevlast u kriminalnom podzemlju.
Nakon Elezovog izlaska iz zatvora u aprilu 2026. godine ponovo su se pojavila upozorenja da bi stari sukobi mogli biti obnovljeni. Već u junu dogodila se pucnjava na Vracama, u kojoj su učestvovale osobe koje su mediji povezivali s tim kriminalnim krugovima. Dva nova napada u Istočnom Sarajevu pokazuju da ta upozorenja nisu bila bez osnova.
To više nije pitanje samo kriminalne prošlosti nekoliko pojedinaca. To je pitanje kontrole teritorije, novca, narkotika, ilegalnog oružja i utjecaja koji organizovane grupe mogu imati na institucije.
Vlast RS ne može tvrditi da ništa nije znala
Rukovodstvo Republike Srpske decenijama gotovo neprekidno kontroliše entitetsku policiju, ministarstva, javna preduzeća i najveći dio političkog sistema. Zbog toga se odgovornost za stanje u Istočnom Sarajevu ne može prebaciti na Sarajevo, državni nivo ili složenu ustavnu strukturu BiH.
Ovi obračuni događaju se na području pod punom nadležnošću MUP-a RS, lokalnih policijskih struktura i Okružnog javnog tužilaštva Istočno Sarajevo.
Ako su institucije znale da se stari kriminalni sukobi obnavljaju, zašto nisu uspjele preventivno djelovati? Ako nisu znale, kako je moguće da su organizovane grupe bile bolje informisane i spremnije od policijskih i obavještajnih struktura?
Još teže pitanje glasi: da li su pojedinci iz kriminalnog podzemlja godinama opstajali samo zato što su bili vještiji od države ili zato što su u pojedinim dijelovima sistema imali zaštitu?
Za sada nema sudske odluke koja bi dokazala da je cjelokupno rukovodstvo RS dio mafijaških struktura. Takva tvrdnja ne smije se predstavljati kao utvrđena činjenica. Međutim, postoje dovoljno ozbiljni slučajevi i istrage da javnost s pravom sumnja u stvarnu udaljenost politike od kriminala.
Kada ministar sigurnosti postane predmet istrage
Jedan od najupečatljivijih primjera jeste slučaj Nenada Nešića, političara iz Istočnog Sarajeva i bivšeg ministra sigurnosti BiH.
Nešić je krajem 2024. godine, dok je obavljao funkciju državnog ministra sigurnosti, uhapšen u istrazi Tužilaštva BiH zajedno s tadašnjim direktorom „Puteva RS“ i još nekoliko osoba. Tužilaštvo ih je sumnjičilo za udruživanje radi činjenja krivičnih djela, zloupotrebu položaja, primanje mita i pranje novca u vezi s poslovanjem „Puteva RS“.
Nešić nije pravosnažno osuđen i ima pravo na pretpostavku nevinosti. Ipak, činjenica da je čovjek zadužen za sigurnost države postao osumnjičeni u velikom korupcijskom predmetu pokazuje koliko je granica između političke moći, javnog novca i kriminalnih interesa postala opasno nejasna.
Problem nije samo jedan političar. Problem je sistem u kojem stranačka pripadnost često vrijedi više od profesionalnosti, rukovodioci javnih institucija biraju se prema političkoj poslušnosti, a istrage protiv moćnih osoba napreduju sporo ili se zaustavljaju bez jasnog objašnjenja javnosti.
U takvom sistemu građani teško mogu vjerovati da će se policija i tužilaštvo bez političkih pritisaka obračunati s ljudima koji imaju novac, veze i dugogodišnji utjecaj.
Nacionalna retorika kao paravan
Vlast Republike Srpske godinama javnost drži u stanju političke napetosti, govoreći o ugroženosti entiteta, neprijateljima iz Sarajeva i navodnim napadima na srpski narod.
Dok se građanima svakodnevno nude velike nacionalne teme, ulice Istočnog Sarajeva postaju prostor na kojem se ljudi iz kriminalnog miljea obračunavaju zbog svojih poslova i interesa.
Kriminal nema nacionalnost. On koristi nacionalizam kada mu je potreban kao zaštita, političare kada mu trebaju kontakti i institucije kada mu trebaju informacije, ugovori ili izbjegavanje odgovornosti.
Zbog toga najvažnije pitanje nije kojoj grupi pripada ranjena osoba ili osumnjičeni napadač. Pitanje je ko im je godinama omogućavao da izgrade novac, utjecaj i mrežu dovoljno snažnu da izazivaju državu.
Potrebna je istraga političko-kriminalnih veza
Hapšenje neposrednog izvršioca, ako do njega dođe, neće biti dovoljno. Potrebna je zajednička istraga policijskih i tužilačkih institucija koja neće stati na osobi koja je povukla obarač.
Potrebno je istražiti izvore novca, imovinu povezanu s kriminalnim grupama, trgovinu narkoticima i oružjem, komunikaciju sa službenim osobama te moguće curenje policijskih informacija. Posebno treba provjeriti da li su pojedinci iz politike, javnih preduzeća ili sigurnosnih struktura pružali zaštitu članovima kriminalnih krugova.
Nalazi takve istrage moraju biti dostupni javnosti, uz poštivanje zakona i prava osumnjičenih. Bez transparentnosti, svako novo policijsko saopćenje izgledat će kao pokušaj saniranja posljedica, a ne razbijanja sistema koji je kriminalnim grupama omogućio opstanak.
Građani Istočnog Sarajeva nisu dužni živjeti između kriminalnih klanova niti birati koja je grupa manje opasna. Njihova sigurnost nije pitanje entitetskog ponosa, nego osnovno pravo.
Dva pokušaja teškog ubistva u dva dana predstavljaju test za rukovodstvo Republike Srpske. Ako vlast ne može zaustaviti kriminalne grupe, onda je nesposobna. Ako ih ne želi zaustaviti zbog političkih ili poslovnih veza, problem je mnogo ozbiljniji.
U oba slučaja, šutnja i uobičajena saopćenja više nisu dovoljni.