Dok Bosna i Hercegovina uvodi biometrijsku identifikaciju birača i skenere glasačkih listića, slučaj kompanije „Igman“ ponovo je pokazao koliko skupo mogu koštati slaba digitalna zaštita i nedovoljna koordinacija institucija.
Računarska prevara u kojoj je kompanija „Igman“ iz Konjica ostala bez 780.000 eura, odnosno više od 1,5 miliona KM, nije samo problem jednog preduzeća. Posebnu težinu slučaju daje činjenica da je riječ o kompaniji u većinskom državnom vlasništvu i važnom dijelu namjenske industrije Bosne i Hercegovine.
Iz „Igmana“ je naknadno saopćeno da je veći dio novca blokiran i da se očekuje povrat sredstava. Ipak, slučaj ostavlja mnogo ozbiljnije pitanje: koliko su bh. institucije spremne ukoliko meta ne bude bankovni račun jedne kompanije, nego sistem od kojeg zavisi funkcionisanje države?
To pitanje posebno je važno uoči Općih izbora zakazanih za 4. oktobar 2026. godine, na kojima će nove tehnologije prvi put biti korištene na svim biračkim mjestima u BiH.
Oko 12.000 novih uređaja na biračkim mjestima
Centralna izborna komisija BiH potpisala je ugovor s konzorcijem koji predvodi kompanija „Smartmatic BH“ za nabavku sistema biometrijske identifikacije birača i skeniranje glasačkih listića.
Prema izvještaju OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava, riječ je o približno 12.000 uređaja koji bi trebali biti raspoređeni na više od 5.000 biračkih mjesta.
Biometrijska identifikacija trebala bi spriječiti da neko glasa u ime druge osobe, dok bi skeneri trebali ubrzati brojanje i otežati naknadne manipulacije listićima. Uvođenje tehnologije zato može biti jedan od najvažnijih koraka prema poštenijim izborima u BiH.
Međutim, svaka digitalizacija donosi i nove sigurnosne obaveze.
Cyber napad ne mora nužno izmijeniti glasove da bi ugrozio izborni proces. Dovoljni mogu biti privremena nedostupnost pojedinih sistema, krađa podataka, objavljivanje lažnih rezultata ili širenje dezinformacija kojima se kod građana stvara uvjerenje da su izbori unaprijed pokradeni.
Za sada nema javno dostupnih dokaza da su sistemi CIK-a BiH kompromitovani. Zbog toga bi bilo neodgovorno tvrditi da je regularnost izbora već ugrožena. Postoji, međutim, opravdan razlog da se od nadležnih zatraže jasni odgovori o zaštiti sistema.
Ručno brojanje ostaje ključna zaštita
Važna sigurnosna mjera jeste činjenica da rezultati koje proizvedu skeneri neće biti konačni. Prema informacijama OSCE/ODIHR-a, elektronski obrađeni rezultati smatrat će se preliminarnim, dok će u konačne zapisnike biti uneseni rezultati ručnog brojanja glasova.
To znači da eventualni kvar ili napad na elektronski dio sistema ne bi automatski mogao promijeniti konačnu volju birača. Papirni glasački listići ostaju materijalni dokaz koji je moguće ponovo prebrojati.
CIK je najavio i nezavisnu vanjsku reviziju uređaja te objavljivanje nalaza prije izbora. To je značajan korak, ali revizija opreme nije zamjena za cjelovit sistem zaštite, obučene zaposlene, rezervne procedure i brzo reagovanje u slučaju incidenta.
OSCE je upozorio i na kratak rok za uvođenje novih tehnologija, kao i na nedostatak zaposlenih u CIK-u. Prema njihovom izvještaju, Sekretarijat CIK-a raspolaže sa samo približno trećinom kadra potrebnog za rad u punom kapacitetu.
Državni CERT godinama na čekanju
Najveći problem Bosne i Hercegovine ostaje činjenica da država nema funkcionalan centralni tim za odgovor na računarske incidente, poznat kao CERT, niti potpuno razvijen državni strateški i zakonski okvir cyber sigurnosti.
Takav tim ne bi mogao spriječiti svaki napad, ali bi omogućio da institucije brže razmjenjuju informacije, upozore druge potencijalne mete, sačuvaju dokaze i usklade odgovor na incident.
Centar za sigurnosne studije upozorio je nakon slučaja „Igman“ da domaće institucije i kompanije nisu dovoljno otporne na digitalne prijetnje. Iz ove organizacije poručuju da cyber sigurnost mora postati pitanje državne sigurnosti, a ne tema koje se vlasti sjete tek nakon nestanka novca ili blokiranja sistema.
Tehnologija nije problem, nebriga jeste
Pogrešan zaključak bio bi da BiH treba odustati od novih izbornih tehnologija. Biometrijska identifikacija i skeniranje listića mogu značajno smanjiti prostor za prevare koje su godinama narušavale povjerenje građana.
Problem nastaje ako država nabavi skupu opremu, a istovremeno ne izgradi institucije koje će štititi podatke, nadzirati sistem i reagovati kada nešto pođe po zlu.
Slučaj „Igman“ zato treba posmatrati kao posljednje upozorenje prije izbora, a ne kao još jednu aferu koja će biti zaboravljena za nekoliko dana. Građani imaju pravo znati ko nadzire sigurnost izborne opreme, gdje se čuvaju podaci, kakve rezervne procedure postoje i šta će se dogoditi ako dio sistema prestane raditi na dan glasanja.
Povjerenje u izbore neće donijeti samo skeneri i biometrijski uređaji. Donijet će ga transparentnost, nezavisna kontrola i institucije koje su spremne priznati rizike prije nego što se incident dogodi.