Dok institucije sigurnosnu situaciju često ocjenjuju stabilnom, građani žive između vijesti o ubistvima, pucnjavama, nasilju u porodici i saobraćajnim tragedijama. Problem nije samo koliko se teških krivičnih djela dogodi nego koliko svakodnevno vjerujemo da se možemo sigurno vratiti kući.
Sarajevo se 3. augusta probudilo uz vijest o još jednom ubistvu. U nedjelju kasno navečer u naselju Mošćanica, na području Starog Grada, smrtno je stradao 28-godišnji muškarac.
Prema informacijama Uprave policije MUP-a Kantona Sarajevo, prijava je zaprimljena oko 22:50 sati. Desetak minuta kasnije policija je uhapsila 47-godišnjeg muškarca osumnjičenog za ubistvo. Istragom rukovodi Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo, koje tek treba utvrditi sve okolnosti događaja.
Policija je, dakle, reagovala brzo i osumnjičeni je uhapšen. Međutim, hapšenje nakon zločina ne može vratiti izgubljeni život niti odgovoriti na pitanje koje se nameće nakon svakog novog slučaja: živimo li u društvu u kojem je sigurnost građana postala stvar sreće?
Ubistvo više ne zaustavlja grad
Najopasniji znak možda nije samo nasilje nego način na koji smo se na njega navikli.
Pročitamo naslov, zadržimo se nekoliko sekundi, izrazimo zaprepaštenje i nastavimo dalje. Ubistvo postane jedna od vijesti između sportskog transfera, vremenske prognoze i izvještaja s koncerta. Do narednog slučaja uglavnom zaboravimo ime naselja, vrijeme događaja i pitanja koja smo tada postavljali.
Tokom posljednjih nekoliko mjeseci Sarajevo su potresli femicid na Dobrinji, pucnjava na Alipašinom Polju, oružani sukob na Vracama i drugi nasilni incidenti. Svaki je imao različitu pozadinu i nije ih odgovorno predstavljati kao dio jedinstvenog kriminalnog vala bez potpune statističke analize.
Ali za osjećaj sigurnosti građana takva razlika često nije presudna.
Čovjek koji navečer ide kući ne razmišlja o tome u koju statističku kategoriju pripada nasilje. Razmišlja može li se naći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, može li obična svađa prerasti u tragediju i hoće li slučajni prolaznik postati žrtva tuđeg sukoba.
Statistika i osjećaj sigurnosti nisu isto
Bilo bi neodgovorno nakon jednog ubistva proglasiti Sarajevo potpuno nesigurnim gradom. Jednako bi neodgovorno bilo građanima govoriti da nemaju razloga za zabrinutost samo zato što neka zbirna statistika pokazuje pad određenih vrsta kriminala.
Istraživanje o percepciji sigurnosti građana Kantona Sarajevo, objavljeno 2026. godine, ukazuje upravo na taj raskorak. Među građanima postoji izražena podijeljenost u procjeni sigurnosti, a značajan dio ispitanika osjeća se nesigurno čak i kada su pojedini pokazatelji kriminaliteta stabilni ili u padu.
To nije nelogično. Sigurnost nije samo broj evidentiranih krivičnih djela. To je mogućnost da dijete pošaljemo u školu bez straha, da navečer koristimo javni prijevoz, da hodamo gradom bez stalnog procjenjivanja ljudi oko sebe i da vjerujemo kako će institucije reagovati prije, a ne tek nakon tragedije.
Policija ne može sama riješiti problem
Kanton Sarajevo zapošljava stotine novih policajaca i ulaže u opremanje policije. To je potrebno, ali veći broj uniformi na ulicama nije dovoljan ako ostatak sistema ne funkcioniše.
Sigurnost zavisi i od rada tužilaštava, brzine sudskih postupaka, nadzora osoba sklonih nasilju, oduzimanja ilegalnog oružja, rada socijalnih službi, liječenja ovisnosti i dostupnosti pomoći porodicama u kojima je nasilje već prepoznato.
Posebno zabrinjava porast evidentiranog nasilja u porodici. U prva tri mjeseca 2026. godine MUP KS zabilježio je 150 takvih krivičnih djela, što je povećanje od 102 posto u odnosu na isti period prethodne godine. Policijski službenici su tokom tog perioda obavili 2.619 obilazaka osoba pod zaštitom.
Ti podaci pokazuju da se veliki dio nasilja ne događa samo na ulici. Za mnoge ljude najnesigurnije mjesto može biti vlastiti dom.
Zašto se uvijek reaguje poslije?
Nakon svakog teškog slučaja slijedi gotovo isti redoslijed: policijski uviđaj, kratko saopćenje, politička izjava, najava odlučnijeg djelovanja i postepeni zaborav.
Mnogo rjeđe dobijemo odgovor na važnija pitanja:
Koliko osoba je više puta prijavljivano zbog nasilja? Koliko je ilegalnog oružja oduzeto? Koliko se dugo čeka na sudski epilog? Jesu li nadležne službe prije tragedije raspolagale upozorenjima? Koje su konkretne mjere uvedene nakon prethodnog slučaja i kakve su rezultate dale?
Građanima ne trebaju samo informacije o tome da je osumnjičeni uhapšen. Potrebni su im dokazi da sistem prepoznaje rizik i djeluje prije nego što neko izgubi život.
Grad ne smije prihvatiti nasilje kao normalnost
Sarajevo nije grad u kojem se na svakom koraku događa zločin. Većina njegovih stanovnika svakodnevno živi, radi i kreće se gradom bez direktnog susreta s nasiljem. Ali to ne znači da je strah građana izmišljen niti da teški incidenti trebaju biti svedeni na izolovane slučajeve.
Kada se ubistva i pucnjave ponavljaju dovoljno često da ih doživljavamo kao još jednu rubriku crne hronike, društvo počinje gubiti osnovni osjećaj reda. Ljudi se povlače, izbjegavaju određene dijelove grada, ranije se vraćaju kući i sve manje vjeruju institucijama.
Siguran grad nije grad bez ijednog krivičnog djela — takav grad ne postoji. Siguran grad je onaj u kojem nasilje nosi izvjesnu i brzu sankciju, institucije razmjenjuju informacije, rizične osobe se nadziru, žrtve se štite, a javnost dobija jasne i provjerljive podatke.
Novo ubistvo u Sarajevu ne dokazuje da je grad u potpunosti nesiguran. Dokazuje, međutim, da se pitanje sigurnosti ne može zatvoriti saopćenjem da je osumnjičeni uhapšen.
Jer građani ne žele samo da policija pronađe počinioca nakon tragedije. Žele društvo koje će učiniti sve što može da do tragedije uopće ne dođe.