Ratko Mladić je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen na doživotni zatvor. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje građana Sarajeva, napade na civile i uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.
To nisu političke ocjene Sarajeva, mišljenje jednog naroda niti rezultat navodne međunarodne zavjere. To su pravosnažno utvrđene činjenice navedene u presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.
Srbija je, međutim, nakon Mladićeve smrti organizovala vlastito simboličko suđenje.
Na tom suđenju nije bilo svjedoka, masovnih grobnica, presretnutih razgovora, vojnih naredbi niti porodica ubijenih. Umjesto dokaza, ponuđeni su zastava, uniforma, vojska, crkveni obred i masa.
Međunarodni sud izrekao je presudu.
Srbija sada pokušava izreći oslobađajuću.
Država mu je vratila sve što mu je presuda oduzela
Mladićevo tijelo u Srbiju nije prevezeno privatnim vozilom njegove porodice. Dovezeno je avionom Vlade Srbije. Kovčeg su nosili pripadnici Vojske Srbije, bio je prekriven zastavom, a dočekao ga je ministar pravde.
U Domu Vojske održana je komemoracija. Kovčeg je potom izložen u crkvi, a vjerski obred predvodio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Hiljade ljudi došle su da odaju počast čovjeku koji je umro služeći kaznu doživotnog zatvora.
AP navodi da je ceremonija održana uz vojne počasti i snažno prisustvo državnih institucija. Reuters je ranije potvrdio da je tijelo prevezeno vladinim avionom i dočekano uz državne zvaničnike.
Vlast može raspravljati je li riječ o formalno državnoj ili samo „velikoj“ sahrani. Ta administrativna razlika više nije važna.
Kada država pošalje avion, vojsku i ministra, kada otvori vojne institucije i osigura javni spektakl, onda više ne govorimo samo o privatnom pravu porodice da sahrani svog člana.
Govorimo o državnoj rehabilitaciji.
Presuda kaže „zločinac“, ceremonija kaže „heroj“
Upravo u tome se nalazi novi, možda i najopasniji oblik negiranja zločina.
Srbija više ne mora otvoreno dokazivati da genocida nije bilo. Dovoljno je da čovjeka osuđenog za genocid predstavi kao časnog oficira koji je „branio narod“. Ako je Mladić heroj, onda njegova djela više nisu zločini, nego navodno opravdana odbrana.
Tako se činjenice ne pobijaju dokazima, nego zatrpavaju simbolima.
Uniforma treba izbrisati presudu. Zastava treba sakriti masovne grobnice. Crkveni obred treba proizvesti moralnu nevinost. Hiljade ljudi trebaju stvoriti privid da broj sljedbenika može promijeniti historijsku istinu.
To je suština kontrasuđenja koje gledamo u Beogradu.
Na jednoj strani nalazi se višegodišnji sudski postupak, milioni stranica dokaza i iskazi preživjelih. Na drugoj strani nalazi se politički organizovan kult heroja.
Civilizacija počiva na pretpostavci da dokazi vrijede više od mase.
Srbija danas pokazuje šta nastaje kada masa postane važnija od dokaza.
Privatna žalost nije problem, državna počast jeste
Svaki čovjek ima porodicu, pa je imao i Ratko Mladić. Njegova porodica ima pravo tugovati i organizovati sahranu. Niko razuman ne traži da mrtav čovjek ostane bez groba niti da se njegovoj porodici zabrani privatna žalost.
Problem nastaje kada država privatnu sahranu pretvori u javnu rehabilitaciju.
Ratni zločinac može biti nečiji otac, djed ili prijatelj. Ta porodična veza ne poništava krivičnu odgovornost. Država posebno nema pravo da privatnu emociju koristi kako bi osuđeniku vratila nacionalnu čast.
Srbija nije sahranjivala samo Ratka Mladića.
Sahranjivala je autoritet međunarodnog prava, poštovanje prema žrtvama i mogućnost da nove generacije jasno razlikuju vojnu službu od ratnog zločina.
Djeci koja danas gledaju državne počasti šalje se jednostavna poruka: nije važno šta si učinio, ako si zločin počinio u ime nacije, nacija će te na kraju proglasiti herojem.
To je potpuni preokret vrijednosti.
Evropa mora odlučiti vrijede li njeni principi
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazala je posjetu Srbiji, ocjenjujući da veličanje Mladića nije spojivo s evropskim vrijednostima, pomirenjem i poštovanjem žrtava. Reuters je objavio da je upravo odnos vlasti Srbije prema Mladićevoj smrti bio razlog za otkazivanje posjete.
To je snažan simbolički potez, ali više nisu dovoljni simboli.
Ako država kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji vojnim počastima ispraća čovjeka osuđenog za genocid, a zatim nastavi pregovore kao da se ništa nije dogodilo, evropske vrijednosti postaju prazna administrativna fraza.
Evropska unija mora odlučiti je li suočavanje s ratnim zločinima stvarni uslov članstva ili samo rečenica koja se ponavlja u izvještajima.
Ne može se istovremeno odavati počast Mladiću i tražiti mjesto u političkoj zajednici nastaloj na obećanju da se zločini evropskog 20. stoljeća neće ponoviti niti slaviti.
Sunovrat nije nastao danas
Ovo nije iznenadni incident niti prolazna emocija izazvana smrću.
Decenijama su građeni murali, štampani transparenti, organizovane tribine i emitovane emisije u kojima su osuđeni ratni zločinci predstavljani kao nacionalni mučenici. Političari su naučili da na njihovim imenima osvajaju glasove, mediji gledanost, a ekstremističke grupe društveni značaj.
Sahrana je samo završna slika te politike.
Najveći poraz Srbije nije to što se nekoliko hiljada ljudi došlo oprostiti od Mladića. Najveći poraz je to što njene institucije nisu znale ili nisu željele napraviti razliku između prava na sahranu i državnog veličanja zločinca.
Civilizacija ne počinje modernim autoputevima, stadionima, tržnim centrima ni stopom ekonomskog rasta.
Počinje sposobnošću društva da zločin nazove zločinom, čak i kada ga je počinio pripadnik vlastitog naroda.
Ratko Mladić izgubio je pred sudom.
Srbija mu je državnim spektaklom pokušala vratiti čast, ali je time samo pokazala vlastiti poraz pred historijom.