Smrt inžinjera Enesa Baralića vratila je u fokus jednu od najnevjerovatnijih priča iz opkoljenog Sarajeva. Dok su bolnice ostajale bez medicinske opreme, ljekari i inžinjeri napravili su vlastiti vanjski fiksator za liječenje teških ratnih povreda. Nazvali su ga Sarafix.
Enes Baralić, jedan od tvoraca Sarafixa, preminuo je u Sarajevu u 85. godini. Bio je dugogodišnji inžinjer Energoinvesta, ali je njegovo ime ostalo posebno vezano za uređaj nastao u prvim mjesecima opsade Sarajeva.
Priča o Sarafixu počinje u maju 1992. godine.
U tadašnjoj Državnoj bolnici ponestajalo je vanjskih fiksatora, medicinskih uređaja koji stabilizuju teške prijelome kostiju, posebno kod povreda izazvanih mecima i gelerima. Nabavka nove opreme praktično nije bila moguća.
Ortopedi Šukrija Đozić i Raib Salihefendić došli su na ideju da naprave vlastitu verziju uređaja, a u posao se uključio mašinski inžinjer Enes Baralić.
Prema svjedočenju dr. Salihefendića sačuvanom u FAMA kolekciji, od razgovora s Baralićem do prvog izrađenog fiksatora prošlo je svega nekoliko dana. Prvi Sarafix potom je ugrađen pacijentu u Sarajevu. (famacollection.org)
Od improvizacije do ozbiljnog medicinskog uređaja
Sarafix nije bio samo ratna improvizacija.
Bio je modularni vanjski fiksator koji je omogućavao stabilizaciju teško oštećenih kostiju uz pristup rani, što je kod ratnih povreda bilo posebno važno. Stručni radovi o njegovom razvoju navode da je tokom rata korišten prvenstveno kod teških prostrelnih i eksplozivnih povreda ekstremiteta. (Design Society – Mechanical Stability Analysis of the External Fixation System Sarafix)
Jedan stručni rad iz ratnog perioda navodi da je već tada oko hiljadu Sarafix uređaja bilo ugrađeno ranjenicima u Sarajevu i drugim dijelovima BiH. Kasniji izvori govore o nekoliko hiljada liječenih pacijenata. (Avicena – radovi sa stručnih skupova održanih tokom rata)
Njegova vrijednost nije bila samo u tome što je spašavao živote. U mnogim slučajevima omogućio je da teško povrijeđeni pacijenti izbjegnu amputaciju.
Izum nastao jer drugog izbora nije bilo
Sarafix je možda jedan od najboljih primjera šta je medicina u Sarajevu morala postati tokom opsade.
Bolnice su radile bez stabilnog snabdijevanja strujom, vodom, lijekovima i opremom. Ono što nije bilo moguće nabaviti moralo se popravljati, prilagođavati ili praviti.
Bakir Nakaš kasnije je Sarafix opisao kao jednu od inovacija koja je mnogim ranjenicima sačuvala ekstremitete. (FAMA Collection)
A uređaj nije nestao završetkom rata.
Sarafix je kasnije stručno ispitivan i usavršavan, korišten je i u mirnodopskoj traumatologiji, a njegovi autori dobili su međunarodna priznanja, uključujući zlatne medalje na izložbama inovacija u Bruxellesu 1995. i Ženevi 1996. godine.
Enes Baralić tako nije ostavio samo priču o ratnom snalaženju.
Ostavio je dokaz da je u gradu u kojem je nedostajalo gotovo svega bilo dovoljno znanja da se za nekoliko dana napravi medicinski uređaj koji je potom korišten na hiljadama teško ranjenih ljudi.