Zamislimo da je Njemačka poslala državni avion po tijelo Heinricha Himmlera, da su njegov kovčeg preuzeli pripadnici Bundeswehra, a zatim mu u domu njemačke vojske priredili komemoraciju. Zamislimo još da državni zvaničnici najavljuju desetine hiljada ljudi na sahrani, dok mediji čovjeka odgovornog za masovne zločine nazivaju herojem.
Takav događaj ne bi bio predstavljen kao „kontroverza“. Bio bi shvaćen kao moralni slom njemačke države, povratak nacizmu i prijetnja evropskom poretku.
U Srbiji se danas gotovo isti obrazac pokušava predstaviti kao pravo naroda da oda počast „svom generalu“.
Ratko Mladić nije bio samo oficir koji je izgubio rat. Bio je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.
To nisu političke ocjene Sarajeva niti „antisrpska propaganda“. To su činjenice utvrđene pravosnažnom presudom međunarodnog suda.
Komemoracija u Domu Vojske nije privatni oproštaj
Današnja komemoracija održava se u Domu Vojske u Beogradu. Formalno je organizuje udruženje penzionisanih generala, ali je teško govoriti o privatnom događaju kada se koristi vojni objekat, kada tijelo stiže avionom Vlade Srbije i kada kovčeg preuzimaju pripadnici Vojske.
Država se pokušava sakriti iza organizatora, ali njeni simboli, resursi i institucije nalaze se svuda oko ove komemoracije.
Novinarskoj ekipi N1 čak je odbijena akreditacija za praćenje događaja. Očigledno je poželjna samo slika dostojanstvenog oproštaja, bez neugodnih pitanja o Srebrenici, Sarajevu i hiljadama žrtava.
Porodica ima pravo sahraniti svog člana i privatno žalovati. Niko razuman to ne osporava. Ali država nema pravo od pravosnažno osuđenog ratnog zločinca praviti nacionalni uzor.
Onog trenutka kada se uključe državni avion, vojska i javne institucije, prestaje privatna žalost i počinje službena politika sjećanja.
Poređenje s nacizmom nije izjednačavanje, nego moralni test
Ratko Mladić nije Adolf Hitler, niti su historijske okolnosti i razmjere njihovih zločina identične. Ali pitanje je jednostavno: smije li država javno slaviti čovjeka koji je organizovao masovna ubistva i genocid?
Ako to ne bi bilo prihvatljivo u Njemačkoj s Hitlerom ili Himmlerom, zašto bi bilo prihvatljivo u Srbiji s Mladićem?
Civilizacijske norme ne vrijede samo za poražene zločince iz Drugog svjetskog rata. Morale bi važiti i za zločince iz ratova devedesetih.
Njemačka je postala demokratska država tek kada je prihvatila odgovornost, zabranila veličanje nacizma i obrazovanje novih generacija zasnovala na istini o počinjenim zločinima.
Zvanična Srbija ide suprotnim putem. Ona poraz pretvara u mit, zločinca u heroja, a sudski utvrđene činjenice u navodnu zavjeru protiv srpskog naroda.
To nije patriotizam. To je sistematsko moralno trovanje vlastitog društva.
Svijet ima norme, ali nema dovoljno hrabrosti da ih provede
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazala je posjetu Srbiji, navodeći da je veličanje Mladića nespojivo s vrijednostima na kojima počiva evropski put. Vučić je njeno obrazloženje nazvao „glupim“.
Otkazivanje posjete jeste ispravna poruka. Ali ono nije ozbiljna posljedica.
Ako Evropska unija zaista smatra da su negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca protivni njenim vrijednostima, onda to mora utjecati na pregovore, finansijsku pomoć i politički tretman Srbije.
U suprotnom, evropske vrijednosti ostaju samo skup svečanih rečenica koje se primjenjuju kada nisu u sukobu s političkim interesima.
Svijet, dakle, ima civilizacijske norme na papiru. Problem je što ih prema Balkanu prečesto provodi sa zakašnjenjem, selektivno i bez stvarnih posljedica.
Treba li BiH prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom?
Bosna i Hercegovina mora reagovati. Šutnja bi značila prihvatanje da susjedna država može slaviti čovjeka čije su snage počinile genocid i gotovo četiri godine terorisale glavni grad BiH.
Ipak, trajni prekid diplomatskih odnosa ne bi bio najpametniji potez.
Diplomatski odnosi nisu nagrada za prijateljsko ponašanje. Oni su sredstvo komunikacije i pritiska, posebno između susjednih država koje imaju otvorena pitanja o granici, nestalim osobama, ratnim zločinima, trgovini i regionalnoj sigurnosti.
BiH bi prekidom odnosa izgubila kanal djelovanja, dok bi vlast u Beogradu dobila novi materijal za propagandu o „neprijateljskom Sarajevu“.
Mnogo ozbiljniji odgovor bio bi povlačenje ambasadora BiH na konsultacije, upućivanje formalne protestne note, privremeno smanjenje diplomatske saradnje i zahtjev da se veličanje Mladića razmatra u institucijama Evropske unije, Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope.
BiH treba tražiti konkretne političke posljedice, a ne samo još jedno međunarodno saopćenje o zabrinutosti.
Srbija nije samo Vučićev režim
Važno je razlikovati Srbiju od njene vlasti. U toj zemlji postoje građani, novinari, aktivisti i organizacije koje otvoreno osuđuju veličanje Mladića. Inicijativa mladih za ljudska prava ocijenila je korištenje državnih resursa za njegov ispraćaj nemoralnim i nezakonitim.
Upravo ti ljudi čuvaju ostatke moralne i demokratske Srbije.
Ali današnja komemoracija pokazuje da zvanična Srbija još nije spremna napraviti osnovnu razliku između pripadnosti vlastitom narodu i odgovornosti za zločine.
Država koja Ratka Mladića ispraća kao heroja ne odaje počast samo jednom mrtvom čovjeku. Ona javno poručuje da ne vidi ništa neprihvatljivo u ideologiji i djelima zbog kojih je osuđen.
Ako svijet preko toga ponovo prijeđe samo uz nekoliko saopćenja, problem više neće biti samo Srbija.
Bit će to dokaz da civilizacijske norme postoje jedino za one države koje su dovoljno slabe da ih moraju poštovati.