Izborna kampanja u Bosni i Hercegovini još nije zvanično počela, ali se političari već ponašaju kao da je izborni dan pred vratima. Otvaraju se putevi, obilaze gradilišta, predstavljaju završeni projekti, dijele jednokratne pomoći i organizuju događaji na kojima se ono što je plaćeno javnim novcem predstavlja kao lični uspjeh stranačkih funkcionera.
Prema rezultatima monitoringa Transparency Internationala u BiH, u dosadašnjem predizbornom periodu evidentirano je čak 1.200 primjera potencijalne zloupotrebe javnih resursa radi promocije političkih stranaka i kandidata.
Važna je riječ „potencijalne“. Svaki završeni put, otvorena škola ili isplaćena pomoć ne predstavlja automatski kršenje zakona. Međutim, broj, vrijeme i način predstavljanja tih aktivnosti pokazuju obrazac koji je građanima BiH odavno poznat: godinama nema novca, a onda se nekoliko mjeseci prije izbora budžetske kase iznenada otvaraju.
Predizborni radovi vrijedni stotine miliona maraka
Oko 70 posto slučajeva koje je evidentirao Transparency International odnosi se na intenziviranje javnih radova uoči izbora.
Vrijednost promovisanih završenih radova procijenjena je na približno 126 miliona KM, dok vrijednost započetih projekata iznosi čak 453 miliona KM. To znači da su političari u predizbornom periodu dobili priliku da se javno povežu s projektima ukupne vrijednosti veće od pola milijarde maraka.
Izgradnja puteva, vodovoda, škola i drugih objekata nije problem. To je posao vlasti i upravo zbog toga građani plaćaju poreze. Problem nastaje kada se otvaranje gradilišta tempira prema izbornom kalendaru, a funkcioneri na događajima finansiranim javnim novcem nastupaju kao stranački kandidati.
Asfalt nije poklon političara. Građani su ga već platili.
Političar koji svečano presiječe vrpcu nije donator projekta, nego privremeni upravitelj novca prikupljenog od građana i privrede. Ipak, u predizbornim porukama ta se razlika često namjerno briše.
Funkcioneri na događajima javnih institucija
Monitoring je pokazao da su kandidati prisustvovali na oko 70 posto praćenih događaja koje su organizovale javne ustanove, preduzeća ili institucije. Na približno trećini takvih događaja upućivane su i političke poruke.
Time se briše granica između države i stranke.
Ministar, premijer, načelnik ili direktor javnog preduzeća ima pravo obavljati službene dužnosti. Međutim, nema pravo koristiti javni događaj, službenike, vozila, prostorije, opremu i institucionalne kanale kako bi sebi ili svojoj stranci osigurao prednost na izborima.
Centralna izborna komisija BiH je pred Opće izbore upozorila funkcionere i kandidate da je zloupotreba javnog novca i drugih resursa u političke svrhe zabranjena. Redovno obavljanje dužnosti nije zabranjeno, ali se službena funkcija ne smije pretvarati u besplatnu izbornu kampanju.
Pomoć građanima ili pomoć strankama?
Posebno osjetljivo pitanje predstavljaju jednokratna novčana davanja. Prema podacima TI BiH, različiti nivoi vlasti u predizbornom periodu izdvojili su oko 45 miliona KM jednokratne pomoći, uglavnom namijenjene penzionerima.
Pomoć ljudima s malim primanjima nije sporna. Naprotiv, rast cijena hrane, stanovanja i osnovnih usluga pokazuje da je mnogim građanima potrebna kontinuirana podrška.
Ali upravo je riječ „kontinuirana“ ključna.
Ako penzioner teško živi tokom cijelog mandata, zašto ga se vlast najčešće sjeti neposredno pred izbore? Zašto pomoć nije uređena kao trajno i predvidivo pravo, nego se često dodjeljuje jednokratnom odlukom, uz konferencije za medije i poruke političkih funkcionera?
Izborni zakon zabranjuje korištenje javnih sredstava radi direktne ili indirektne kupovine podrške birača, uključujući jednokratnu novčanu ili nenovčanu pomoć. Izuzetak predstavljaju redovne budžetske subvencije.
Upravo tu nastaje prostor za različita tumačenja. Vlast može tvrditi da je pomoć zakonito planirana u budžetu, dok kritičari upozoravaju da njena jednokratnost, vrijeme isplate i politička promocija ukazuju na pokušaj utjecaja na birače.
Zbog toga nije dovoljno pitati je li novac formalno predviđen u budžetu. Treba pitati je li takva pomoć isplaćivana i prethodnih godina, prema kojim kriterijima, zašto baš sada i je li političar koristi za vlastitu promociju.
Građani plaćaju i vlast i njenu kampanju
Političke stranke imaju zakonom dozvoljene izvore finansiranja i obavezne su prijavljivati troškove kampanje. Međutim, funkcionerska kampanja omogućava kandidatima koji već obavljaju javne dužnosti da dio promocije praktično prebace na budžet.
Dok opozicioni kandidat mora platiti reklamu, funkcioner može dobiti televizijski prilog otvarajući put, predstavljajući novu opremu ili dijeleći pomoć iz javnih sredstava. Tako izborna utakmica postaje neravnopravna prije nego što kampanja formalno počne.
Najveći problem nije samo moguća povreda zakona. Još je opasnije to što su građani takvo ponašanje počeli doživljavati kao normalno.
Nije normalno da se četiri godine čeka popravka ulice, a zatim se mašine pojave nekoliko sedmica prije izbora. Nije normalno da javne institucije postanu scenografija za stranačke skupove. Nije normalno ni da se pomoć najsiromašnijim građanima predstavlja kao milost političara.
To nije njihov novac
Građani bi zato pred svako svečano otvaranje, novčanu pomoć ili predizborno obećanje trebali postaviti jednostavno pitanje: odakle dolazi novac?
Ako dolazi iz budžeta, onda ga nije poklonio predsjednik stranke, premijer, ministar ili načelnik. Dali su ga građani kroz poreze, doprinose, akcize i druge obaveze.
Vlast tim novcem samo upravlja – i za njegovo trošenje mora odgovarati.
Zbog toga se izbori ne kupuju samo kovertama i direktnim nuđenjem novca. Podrška birača može se pokušati pridobiti i njihovim vlastitim novcem, upakovanim u jednokratnu pomoć, novo gradilište ili svečano presijecanje vrpce.
Razlika je samo u tome što se takva kupovina često predstavlja kao briga za građane.