Davos ove godine nije bio konferencija. Bio je raskrsnica. Mjesto gdje se lomilo pitanje ko piše pravila novog svijeta i ko će ih samo čitati kad budu gotova. Bio je prostor u kojem se govorilo o ratu i miru, ekonomiji i sankcijama, savezništvima i izolaciji. Bio je mjesto gdje se direktno odlučivalo i o sudbini onih koji tamo nisu bili – uključujući i ovu našu malu, iscrpljenu, politički potrošenu državu zvanu Bosna i Hercegovina.
Na Svjetski ekonomski forum došli su svi. Šefovi država. Premijeri. Predsjednici. Oni koji odlučuju i oni koji žele da utiču. Neki su došli da slušaju govor Donalda Trumpa, da procijene koliki je lom pred vratima i na koju stranu se treba postaviti. Drugi su došli da lobiraju, da se guraju, da brane interese svojih zemalja u hodnicima, na večerama, iza zatvorenih vrata. Treći, oni najveći, su svjesno bojkotovali – jer i bojkot je politika, jasan znak neslaganja i svjesnog pozicioniranja.
A mi?
Mi smo poslali Borjanu Krišto.
Ne kao poruku. Ne kao strategiju. Nego kao izgovor.
Jer ovo nije priča o jednoj osobi. Ovo je priča o državi koja nema hrabrosti, a izgleda ni pameti, da pošalje nekoga ko zaista nosi političku težinu. Davos nije mjesto za administraciju. Nije mjesto za tehničke predstavnike. Nije mjesto za “da se upišemo da smo bili”. Davos je arena u kojoj se pojavljuju oni koji imaju mandat da govore u ime države i snagu da snose posljedice onoga što kažu.
Bosna i Hercegovina to nije uradila jer nema šta da kaže.
Nema zajednički stav. Nema vanjskopolitičku strategiju. Nema odgovor na pitanje gdje pripada u svijetu koji se ponovo dijeli na blokove. Nema hrabrosti da se svrsta, a još manje da se suprotstavi. I zato je najlakše bilo poslati nekoga ko neće smetati, ko neće talasati, ko neće izgovoriti ništa zbog čega bi se neko u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru morao uznemiriti.
A šta bismo tamo uopće rekli? Da su nam strateški ciljevi euroatlantske integracije, Evropska unija i NATO? Problem je samo u tome što izgleda da za EU i NATO više niko ozbiljno nije zainteresiran – pa ni same njihove članice. Zainteresirani smo još samo mi, jer ko će sada mijenjati floskule, razmišljati kuda idemo, s kim idemo i hoće li nas iko uopće povesti.
Umjesto toga, mi se bavimo Konakovićevim Facebook obračunima s Avdom Avdićem, medijskim naslovima o “pilićarenju” premijera Nikšića, zetom Dragana Čovića i teorijama o tome kako su Amerikanci „zguzili“ Čovića zbog južne interkonekcije.
To je suština bh. politike: ne biti primijećen na globalnoj sceni, jer primijećenost nosi odgovornost.
Dok se u Davosu raspravljalo o novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope, o ekonomskim ratovima koji tek dolaze i o svijetu u kojem mali bez saveznika nestaju brzo i tiho, Bosna i Hercegovina je još jednom prihvatila ulogu posmatrača vlastite sudbine. Ne kao žrtva velikih sila, nego kao dobrovoljni statist u tuđoj predstavi.
Najporaznije u svemu nije ni to što nismo poslali članove Predsjedništva sa zajedničkim stavom. Najporaznije je to što se niko ozbiljno nije ni zapitao zašto nismo. U ovoj zemlji se Davos doživljava kao vijest, ne kao prilika. Kao fotografija, ne kao politički alat. Kao putovanje, ne kao borba za interese.
To je mentalitet kolonije, a ne države.
Bosna i Hercegovina danas ne gubi bitke u Davosu zato što je mala, nego zato što je nebitna. A nebitna je jer njeni političari godinama sistematski rade na tome da je svedu na minimum – na zemlju o kojoj se govori bez nje, odlučuje bez nje i računa bez nje.
Svijet se u Davosu nije pitao gdje je Bosna i Hercegovina. To pitanje se postavlja samo ovdje, među nama, kao još jedan pokušaj da se sami sebi lažno objasnimo kako smo ipak “bili prisutni”.
Nismo.
I dok god budemo slali alibije umjesto lidera, izgovore umjesto stavova i tišinu umjesto politike, svijet će nastaviti da odlučuje o nama bez ikakvog osjećaja da nam išta duguje.
Jer ne duguje.
Mi smo sami odlučili da se ne pojavimo.