Dok se Međunarodni praznik rada u Bosna i Hercegovina i regionu sve češće svodi na slobodan dan i roštilj, njegova suština ostaje daleko ozbiljnija – riječ je o prazniku koji je izboren krvlju i borbom radnika za dostojanstvene uslove rada.
Njegovi korijeni vode u Chicago 1886. godine, kada su radnici izašli na ulice tražeći osmosatno radno vrijeme. Protesti su završili nasiljem i žrtvama, ali su pokrenuli globalni radnički pokret koji je promijenio historiju rada.
Od borbe za prava do ideološkog alata
Već nekoliko godina kasnije, 1. maj je postao međunarodni simbol radničke borbe. Međutim, kroz historiju je dobio i ideološku dimenziju, posebno nakon Oktobarska revolucija.
U jednopartijskim sistemima radnik je formalno slavljen, ali mu je oduzimana stvarna autonomija. Upravo zbog te ideološke pozadine, Sjedinjene Američke Države praznik rada obilježavaju u drugom terminu, izbjegavajući političku simboliku 1. maja.
Mitovi prošlosti i realnost sadašnjosti
U BiH se Prvi maj često svodi na nostalgiju za prošlim sistemom i tvrdnju da je “radnik nekad živio bolje”. Takav narativ, međutim, zanemaruje činjenicu da je taj model bio ekonomski neodrživ.
Još problematičnije, taj način razmišljanja opstaje i danas, stvarajući očekivanje sigurnosti bez odgovornosti i tržišne logike.
Teret na leđima realnog sektora
Danas mali broj zaposlenih u privatnom sektoru nosi ogroman teret finansiranja države. Visoki porezi i doprinosi guše upravo onaj dio ekonomije koji stvara novu vrijednost.
U takvom sistemu, i radnici i poslodavci finansiraju ne samo vlastiti opstanak, nego i neefikasan i preglomazan javni aparat.
Država koja koči razvoj
Ogroman administrativni sistem i visoka socijalna davanja dugoročno nisu održivi. Oni usporavaju razvoj, smanjuju konkurentnost i otežavaju stvaranje novih radnih mjesta.
Istovremeno, opstaje ideja da država treba spašavati posrnule industrijske gigante, iako su mnogi od njih danas višemilionski gubitaši bez realne perspektive.
Privatni sektor kao jedina realna osnova
Rješenje nije u očuvanju neefikasnih sistema, nego u njihovoj transformaciji. Privatizacija, iako kompromitovana lošim primjerima iz prošlosti, ostaje nužan proces – ali uz jasna pravila i odgovornost.
Privatni sektor u BiH već pokazuje da može ponuditi bolje prilike, ali samo ako dobije stabilno poslovno okruženje i manje administrativnih prepreka.
Prava bez ekonomije ne postoje
Prvi maj nas podsjeća da su radnička prava izborena borbom. Ali danas je jasno da se ta prava ne mogu očuvati bez snažne i produktivne ekonomije.
Bez stvaranja nove vrijednosti nema ni sigurnih radnih mjesta, ni većih plata, ni socijalne stabilnosti.
U tom smislu, najveći izazov za BiH nije samo zaštita radnika – nego stvaranje sistema u kojem rad ima stvarnu vrijednost.