Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine objavila je ovjerene kandidatske liste za Opće izbore zakazane za 4. oktobar. Pred građanima su hiljade imena, desetine stranaka i koalicija, brojni stari političari i poneko novo lice.
Na prvi pogled izbor je ogroman. Suštinski, pitanje je koliko se ponuđene politike zaista razlikuju.
Samo za kompenzacijske mandate ovjerene su 64 liste sa ukupno 773 kandidata, koje je predložilo 36 političkih stranaka i koalicija. Na biračkom spisku, prema podacima CIK-a prilikom raspisivanja izbora, nalazilo se približno 3,4 miliona birača.
Građani će birati članove Predsjedništva BiH, zastupnike u državnom i entitetskim parlamentima, Narodnoj skupštini Republike Srpske, kantonalnim skupštinama te predsjednika i potpredsjednike RS-a.
Bit će izabrane stotine zvaničnika. Njihove plate, naknade, savjetnike, automobile, putovanja i privilegije naredne četiri godine plaćat će građani.
Šta će građani dobiti zauzvrat?
Nova imena uglavnom služe kao dekoracija
Političke stranke pred svake izbore govore o podmlađivanju, novoj energiji i otvaranju prostora mladim ljudima. Zatim se na čelnim mjestima kandidatskih lista ponovo pojave ljudi koji su već godinama ili decenijama dio vlasti.
Nova imena često završavaju u donjem dijelu liste, gdje služe kao dokaz navodne otvorenosti stranke, ali bez realne mogućnosti da osvoje mandat. Najsigurnije pozicije ostaju rezervisane za stranačke veterane, poslušne kadrove i ljude koji su dokazali lojalnost rukovodstvu.
U takvom sistemu sposobnost, obrazovanje i rezultati nisu uvijek presudni. Važnije može biti ko kontroliše lokalni stranački odbor, ko može osigurati određeni broj glasova i ko neće postavljati neugodna pitanja partijskom vrhu.
Zbog toga se liste mijenjaju, ali se politika rijetko mijenja.
Ista lica prelaze iz parlamenta u vladu, iz vlade u javno preduzeće, iz javnog preduzeća u drugi parlament. Kada izgube jednu funkciju, stranka im pronađe drugu. U BiH se politička karijera često ne prekida zbog loših rezultata, nego tek zbog sukoba s partijskim rukovodstvom.
Kompenzacijski mandat: korekcija sistema ili sigurna stranačka fotelja?
Kompenzacijski mandati imaju opravdanu izbornu svrhu. Oni služe da isprave nesrazmjer između ukupnog broja glasova koje je stranka dobila na nivou entiteta i broja direktnih mandata osvojenih u pojedinačnim izbornim jedinicama.
Problem je način na koji se određuje ko će dobiti takav mandat.
Kompenzacijske liste ne nalaze se na glasačkom listiću. Redoslijed kandidata određuje politička stranka, a osvojeni mandati dodjeljuju se od vrha liste. Birači, dakle, mogu odlučiti koliko će glasova dobiti određena stranka, ali ne i koji će kandidat s njene kompenzacijske liste ući u parlament. To uređuje Izborni zakon BiH.
Kompenzacijski mandati zato nisu nezakoniti niti sami po sebi nedemokratski. Bez njih bi raspodjela mandata mogla biti manje proporcionalna. Međutim, ovaj mehanizam daje veliku moć stranačkim rukovodstvima, jer se politički podobnom kandidatu može osigurati visoko mjesto na listi koju građani ne mogu mijenjati svojim preferencijalnim glasovima.
Nije slučajno što su kompenzacijske liste često zanimljivije od redovnih. One pokazuju kome stranački lideri vjeruju i koga žele vidjeti u parlamentu čak i kada za tu osobu ne postoji dovoljna direktna podrška birača.
Izborna tehnologija može zaštititi glas, ali ne može popraviti ponudu
Na izborima 2026. godine trebale bi se koristiti nove tehnologije, uključujući biometrijsku identifikaciju birača i skeniranje glasačkih listića. CIK je već usvojio dodatne procedure za zaštitu Izbornog informacionog sistema.
To može smanjiti prostor za glasanje u ime drugih ljudi, manipulacije tokom brojanja i naknadno mijenjanje rezultata. Tehnologija je zato važan korak prema poštenijim izborima.
Ali ni najbolji skener ne može provjeriti politički integritet kandidata.
Uređaj može potvrditi identitet birača i pravilno evidentirati njegov glas. Ne može spriječiti stranku da kandiduje osobu bez rezultata, nekoga ko je godinama mijenjao političke partije ili kandidata čija se cijela biografija svodi na odanost predsjedniku stranke.
Izborna tehnologija može pomoći da glasovi budu tačno prebrojani. Ne može osigurati da građani imaju kvalitetan izbor.
Kampanja je već počela novcem građana
Zvanična izborna kampanja još nije ni počela, ali političke stranke već mjesecima obilaze gradove, otvaraju puteve, najavljuju projekte, dijele jednokratne pomoći i javne institucije predstavljaju kao vlastitu imovinu.
Transparency International u BiH evidentirao je više od 1.200 mogućih primjera zloupotrebe javnih resursa u prvom dijelu izbornog perioda. Oko 70 posto evidentiranih slučajeva odnosilo se na javne radove i njihovu političku promociju.
Posebno zabrinjava podatak da je kroz 108 evidentiranih primjera predviđeno više od 45 miliona KM jednokratnih budžetskih davanja. Najveći dio odnosi se na pomoć penzionerima u RS-u koja, prema navodima Transparency Internationala, prvobitno nije bila planirana budžetom nego je naknadno uvedena rebalansom. TI BiH upozorava da takva davanja mogu predstavljati indirektnu kupovinu podrške birača.
Nije problem pomoći penzionerima, porodicama ili socijalno ugroženim građanima. Problem nastaje kada se pomoć dijeli neposredno pred izbore, nakon godina zanemarivanja istih kategorija, a zatim predstavlja kao lični poklon političara.
Novac nije dao ministar, premijer, načelnik ili predsjednik stranke. To je novac građana.
I putevi, škole, bolnice i javni prijevoz nisu stranački pokloni. Građani su ih platili porezima i zaduženjima koja će sami vraćati.
Nacionalne teme kao zaklon od rezultata
Tokom kampanje kandidati će ponovo govoriti o ugroženosti naroda, izdaji, odbrani države, entiteta i nacionalnih interesa. Takve teme neće potpuno nestati jer BiH zaista ima ozbiljne političke i ustavne probleme.
Međutim, nacionalna retorika godinama služi i kao zaklon od pitanja na koja političari ne žele odgovoriti.
Koliko je ljudi napustilo općinu u kojoj su vladali? Koliko je škola zatvoreno? Koliko se čeka na pregled ili operaciju? Koliko domaćinstava može preživjeti mjesec od jedne plate ili penzije? Koliko su novih radnih mjesta otvorili bez pomoći javnog sektora? Koliko je projekata završeno u obećanom roku i po prvobitnoj cijeni?
Na takva pitanja nema velikih zastava, patriotske muzike ni dramatičnih televizijskih govora.
Postoje samo rezultati ili njihov izostanak.
Zato će kandidati ponovo pokušati uvjeriti građane da je najvažnije pobijediti predstavnika drugog naroda. Mnogo će manje govoriti o tome zašto mladi iz sva tri naroda budućnost traže u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji.
Nisu svi kandidati isti, ali nisu ni svi vrijedni glasa
Bilo bi nepravedno tvrditi da su svi kandidati jednaki. Na listama postoje stručni, pošteni i sposobni ljudi koji se prvi put kandiduju ili su već pokazali da politička funkcija može služiti javnom interesu.
Problem je što su takvi kandidati često skriveni iza mnogo poznatijih stranačkih lica.
Građani zato ne bi trebali glasati samo za logo stranke. Potrebno je pročitati liste, provjeriti biografije i koristiti mogućnost preferencijalnog glasanja tamo gdje ona postoji.
Prije glasanja o svakom kandidatu treba postaviti nekoliko jednostavnih pitanja:
- Šta je konkretno uradio na prethodnoj funkciji?
- Da li je glasao u interesu građana ili po stranačkoj naredbi?
- Je li javno objasnio porijeklo svoje imovine?
- Da li zapošljava rodbinu i stranačke kadrove?
- Je li ikada preuzeo odgovornost za grešku?
- Nudi li mjerljiv program ili samo nacionalne parole?
- Bi li mogao pristojno živjeti od posla koji nije vezan za politiku?
Ako na većinu ovih pitanja nema odgovora, nema ni ozbiljnog razloga da takva osoba dobije novi mandat.
Apstinencija odgovara najorganizovanijim strankama
Razumljivo je zašto su građani razočarani. Godinama gledaju ista obećanja, iste sukobe i iste koalicije koje se nakon izbora formiraju uprkos svemu izgovorenom u kampanji.
Međutim, odluka da se ne glasa ne kažnjava političke stranke. Ona najviše odgovara onima koje imaju sigurnu bazu, razvijenu terensku infrastrukturu, zaposlene u javnim ustanovama i disciplinovano članstvo.
Kada razočarani građani ostanu kod kuće, ne nastaje politička praznina. Njihovo mjesto u odlučivanju zauzimaju organizovani stranački glasači.
Zato bojkot bez ozbiljne političke alternative uglavnom učvršćuje postojeću vlast.
Pravi izbor nije između tri zastave
Bosni i Hercegovini nisu potrebni još jedni izbori nakon kojih će pobjednici četiri godine objašnjavati zašto ništa ne mogu uraditi.
Potrebni su zastupnici koji će dolaziti na sjednice, čitati zakone, javno objavljivati kako su glasali i odgovarati građanima, a ne isključivo predsjedniku stranke.
Potrebni su ministri čiji uspjeh neće biti broj televizijskih gostovanja nego broj riješenih problema.
Potrebna je politika u kojoj mandat nije nagrada za poslušnost, nego ugovor s građanima.
Na izborima 4. oktobra bit će ponuđeno mnogo stranaka i još više kandidata. Količina, međutim, nije isto što i izbor.
Pravo pitanje nije koliko je imena odštampano na listama. Pitanje je koliko među njima ima ljudi spremnih promijeniti sistem od kojeg politički žive.
Ako građani ponovo budu birali samo između stranačkih zastava, dobit će isto što su imali i prethodne četiri godine: nove mandate za stare politike.