Ako je iko još mislio da Donald Trump vodi vanjsku politiku stihijski, bez reda i plana, nova analiza Foreign Policyja poručuje upravo suprotno: iza svega možda ipak postoji obrazac. Ne nužno mudar, ne nužno stabilan, ali obrazac koji se može sažeti u jednu brutalno jednostavnu ideju – Trump ne želi samo voditi Ameriku, nego ostaviti svoj pečat na cijelom svijetu.
Prema toj interpretaciji, Trumpova doktrina nije klasična doktrina kakvu su imali prethodni američki predsjednici. Nije riječ o diplomatiji, savezništvima ili dugoročnom balansiranju sila. Suština je mnogo ličnija: srušiti stari poredak, pokazati silu i onda novi poredak potpisati vlastitim imenom. U tom smislu, rat protiv Irana, pritisak na Venezuelu, priča o Grenlandu i agresivni trgovinski potezi ne izgledaju kao odvojeni incidenti, nego kao dijelovi iste logike. Foreign Policy već mjesecima objavljuje tekstove koji Trumpovu geopolitiku opisuju kao agresivnu, lično vođenu i duboko destabilizirajuću za postojeći međunarodni poredak.
Sve počinje od jedne stare opsesije
U središtu ove priče nalazi se zanimljiv detalj iz Trumpove mladosti koji su godinama bilježili njegovi biografi. Kao mladić, Trump je slušao priču o inžinjeru Othmaru Ammannu, projektantu mosta Verrazzano-Narrows, za kojeg je tvrdio da na svečanom otvaranju nije dobio priznanje koje je zaslužio. Trump je tu epizodu kasnije prepričavao kao životnu lekciju: ako dopustiš drugima da ti uzmu zasluge, ispast ćeš budala. Iako su kasniji autori osporavali tačnost njegove verzije događaja, sama poenta priče ostala je ista – Trump je iz toga izvukao opsesiju da njegovo ime uvijek mora stajati na vrhu svega što gradi ili ruši.
Baš zato Foreign Policy i govori o “pravilu švicarskog inžinjera”. Ne kao o tehničkom pravilu, nego kao o psihološkom obrascu: Trump ne podnosi da bude fusnota, on želi biti natpis na fasadi.
Njemu mir znači poredak u kojem je glavni on
To objašnjava i jednu od najvećih kontradikcija njegove politike. Trump godinama govori da je čovjek mira, da ne želi beskrajne ratove i da ne želi Ameriku gurati u tuđe sukobe. Istovremeno, poseže za vojnom silom, prijetnjama i demonstracijom dominacije. Na prvi pogled to izgleda kao potpuna nedosljednost. Ali u Trumpovoj logici, to i nije kontradikcija.
Za njega “mir” ne znači nužno odsustvo rata, nego svijet u kojem je red uspostavljen silom i u kojem je jasno ko naređuje. Foreign Policy upravo tu vidi suštinu njegove doktrine: nije riječ o miru kroz pregovor, nego o miru kroz nametanje.
Iran, Venezuela, trgovinski ratovi – sve je isti obrazac
Kad se tako postave stvari, mnogo toga postaje jasnije. Iran nije samo sigurnosni problem. Venezuela nije samo regionalna kriza. Trgovinski ratovi nisu samo ekonomski alat. Sve su to arene u kojima Trump pokušava pokazati da stari sistem pravila, sporazuma i multilateralnih ograničenja više ne vrijedi ako se ispriječe njegovoj volji.
Zato Foreign Policy njegov pristup vidi kao kreativnu destrukciju: prvo razbiti ono što postoji, pa onda od ruševina praviti vlastiti model. U toj viziji važnija je demonstracija moći nego stabilnost, važniji je efekat nego procedura, a važniji lični pečat nego institucionalna dosljednost.
Nije zanemariva ni porodična računica
U oči još jedna stvar: pitanje privatnog interesa. Nije mala stvar kada se u isto vrijeme vode ratovi, lome režimi i sklapaju porodični poslovi vrijedni milijarde dolara sa državama koje imaju direktan interes u slabljenju Irana. Taj detalj dodatno hrani percepciju da kod Trumpa državna politika, lični ego i porodični biznis često idu u istom pravcu.
To ne znači automatski da je svaka odluka motivisana isključivo novcem. Ali politički je eksplozivno kada predsjednik najveće sile svijeta djeluje tako da granica između nacionalnog interesa i ličnog brenda postaje sve mutnija.
Problem je što rušenje nije isto što i gradnja
Najveća slabost ove doktrine jeste ono što se uvijek postavlja kao pitanje nakon prvog udara: šta poslije?
Lako je razbiti sporazum. Lako je zaprijetiti. Lako je poslati bombardere, ratne brodove i sankcije. Ali mnogo je teže objasniti kako izgleda kraj igre. Upravo tu analitičari vide opasnost. Trump pokazuje snažan instinkt za napad, ali mnogo slabiji interes za izlaznu strategiju. Foreign Policy tu povlači paralelu s ranijim američkim avanturama: početak često izgleda kao demonstracija superiornosti, a onda dolazi dug, skup i neuredan nastavak.
Drugim riječima, brzo rušenje ne garantuje novu stabilnost. Naprotiv, može proizvesti vakuum, pobune, osvetu i dugotrajni haos.
Zato ova analiza zvuči uznemirujuće
Najneugodniji dio cijele priče nije to što Trump možda nema plan. Nego to što je sasvim moguće da plan ima – i da je plan upravo ono čega se mnogi plaše. Da svijet vidi kao prostor za rebrending, sile kao alat za preuređenje, a historiju kao veliku fasadu na koju pokušava uklesati svoje ime.
Ako je to tačno, onda “pravilo švicarskog inžinjera” nije samo anegdota iz mladosti. To je objašnjenje čitavog političkog karaktera: nikad ne dozvoli da neko drugi uzme zasluge, nikad ne pristaj da budeš u sjeni i uvijek ostavi trag, makar iza tebe ostale ruševine.