U Sarajevu danas počinje jedno od najvažnijih zasjedanja Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) u posljednjih nekoliko godina. Iako će se formalno razgovarati o političkoj i sigurnosnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, pažnja domaće i međunarodne javnosti usmjerena je na pitanje koje bi moglo odrediti budući odnos međunarodne zajednice prema BiH – izbor novog visokog predstavnika i buduću ulogu OHR-a.
Nakon što je Christian Schmidt najavio odlazak s funkcije, pred članicama PIC-a nalazi se odluka koja daleko nadilazi puku kadrovsku promjenu. Izbor njegovog nasljednika ujedno će pokazati kakvu Bosnu i Hercegovinu vide ključne zapadne sile i kakvu ulogu žele ostaviti Uredu visokog predstavnika u godinama koje dolaze.
OHR više nije samo pitanje imena nego i politike
Za razliku od prethodnih imenovanja visokih predstavnika, kada su odluke uglavnom bile unaprijed dogovorene, ovog puta proces se odvija u atmosferi ozbiljnih geopolitičkih neslaganja.
Iza zatvorenih vrata već sedmicama traje diplomatska borba između različitih centara moći. S jedne strane nalaze se Sjedinjene Američke Države koje zagovaraju postepeno smanjenje intervencionizma međunarodne zajednice i veći fokus na dogovor domaćih političkih aktera. S druge strane dio evropskih država smatra da Bosna i Hercegovina još nije spremna za slabljenje OHR-a te insistira na očuvanju njegovih izvršnih ovlasti.
Upravo zato izbor novog visokog predstavnika nije samo pitanje osobe koja će naslijediti Schmidta, nego i odluka o tome da li će OHR ostati snažan politički faktor ili će postepeno prerastati u simboličnu instituciju.
Devet država odlučuje o sudbini OHR-a
Iako Vijeće za implementaciju mira okuplja 55 država i međunarodnih organizacija, odluku donosi Upravni odbor PIC-a koji čini devet članica.
U tom tijelu nalaze se Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Kanada, Japan, Evropska unija i Turska kao predstavnik Organizacije islamske saradnje.
Rusija formalno ostaje članica, ali ne učestvuje u radu još od izbora Christiana Schmidta 2021. godine.
Dva kandidata, dvije vizije Bosne i Hercegovine
Prema informacijama koje su se pojavile u diplomatskim krugovima, među najozbiljnijim kandidatima za funkciju visokog predstavnika izdvajaju se italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi i francuski diplomata René Troccaz.
Njihove kandidature simbolično predstavljaju i dvije različite vizije budućnosti OHR-a.
Troccaz se povezuje s evropskim pristupom koji zagovara očuvanje snažnog međunarodnog nadzora i bonskih ovlasti kao mehanizma zaštite Dejtonskog sporazuma.
Landi se smatra kandidatom bližim američkom konceptu većeg oslanjanja na domaće političke procese i smanjenja direktnog međunarodnog intervencionizma.
Zbog toga se iza izbora novog visokog predstavnika zapravo vodi mnogo šira rasprava o tome kako će izgledati Bosna i Hercegovina u narednoj deceniji.
OHR pod pritiskom iz Republike Srpske
Rasprava o budućnosti OHR-a dolazi u trenutku kada vlasti Republike Srpske sve otvorenije traže njegovo zatvaranje ili značajno smanjenje njegovih nadležnosti.
Istovremeno, politički predstavnici Bošnjaka u institucijama RS-a uputili su PIC-u kontradeklaraciju kojom upozoravaju na poteze vlasti u Banjoj Luci i odbacuju zaključke Narodne skupštine RS.
Takva politička atmosfera dodatno povećava značaj odluka koje će biti donesene u Sarajevu tokom naredna dva dana.
Hoće li međunarodna zajednica poslati jedinstvenu poruku?
Ključno pitanje ostaje može li međunarodna zajednica postići jedinstven stav o Bosni i Hercegovini.
U trenutku kada su globalni odnosi opterećeni sukobima u Ukrajini, Bliskom istoku i rastućim rivalstvom velikih sila, Bosna i Hercegovina ponovo postaje prostor na kojem se prelamaju različiti geopolitički interesi.
Zbog toga odluka PIC-a neće biti samo izbor novog visokog predstavnika. Ona će pokazati postoji li i dalje međunarodni konsenzus o zaštiti Dejtonskog sporazuma, očuvanju institucija Bosne i Hercegovine i ulozi OHR-a kao krajnjeg autoriteta u civilnoj implementaciji mira.
Naredna dva dana mogla bi označiti početak novog poglavlja za Bosnu i Hercegovinu, ali i za instituciju koja već gotovo tri decenije predstavlja jedan od ključnih stubova poslijeratne stabilnosti zemlje.