Evropskim ulicama ponovo se širi nezadovoljstvo koje sve teže staje u jednostavne političke etikete. U Francuskoj protestuju studenti, radnici i sindikati, u Italiji mladi postavljaju šatore zbog cijena stanovanja i troškova studiranja, dok se i u Albaniji posljednjih dana okupljaju hiljade građana nezadovoljnih političkim sistemom, korupcijom i vlastitim ekonomskim položajem.
Vlasti uglavnom nude poznata objašnjenja. Jedni upozoravaju na radikalnu ljevicu i nasilne grupe, drugi rast nezadovoljstva povezuju s migrantima i nesigurnošću, dok se na desnici sve češće govori o kulturnim promjenama i širenju islama.
Ali postoji jedno objašnjenje koje je mnogo manje spektakularno i zbog toga se možda najmanje čuje.
Ljudi sve teže žive od vlastitog rada.
Možda se Evropi ne vraća komunizam. Ali sasvim je moguće da joj se vraća ono što je posljednjih tridesetak godina pokušavala potisnuti iz političkog jezika – klasno pitanje.
Kada plata više nije dovoljna za normalan život
Francuska je posljednjih dana ponovo postala epicentar socijalnog nezadovoljstva. Stotine hiljada ljudi izašle su na ulice, a ono što je počelo nezadovoljstvom učenika i studenata brzo se spojilo sa zahtjevima sindikata i građana zabrinutih zbog plata, penzija, javnih službi i rastućih troškova života.
Nasilje dijela demonstranata dobilo je najveći dio televizijskog prostora. Zapaljeni automobili i sukobi s policijom uvijek proizvode bolje naslovnice od čovjeka koji mirno nosi transparent jer više ne može platiti kiriju.
Ali upravo je taj čovjek možda važniji za razumijevanje onoga što se trenutno događa u Evropi.
Slična frustracija vidi se i u Italiji, gdje studenti protestuju zbog troškova studiranja i gotovo nedostižnih cijena stanovanja. Mladi koji su odrasli uz obećanje da će obrazovanje i rad donijeti sigurniji život sada završavaju fakultete i otkrivaju da od početne plate teško mogu iznajmiti stan u gradu u kojem rade.
U Albaniji su povodi drugačiji, ali osjećaj je sličan. Protesti mladih govore o korupciji, političkim privilegijama i sistemu u kojem velik dio generacije ne vidi vlastitu budućnost.
Različite zemlje, različite vlade i različiti politički sistemi, ali pitanje iz mase sve više zvuči isto: ako radimo, studiramo i poštujemo pravila, zašto živimo sve nesigurnije?
Evropa je bogata, ali milioni Evropljana to ne osjećaju
Eurostat je objavio da je tokom 2025. godine 92,7 miliona stanovnika Evropske unije bilo izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. To je više od petine stanovništva Unije.
Istovremeno, OECD upozorava da se realne plate u brojnim evropskim državama još nisu potpuno oporavile od inflacijskog udara prethodnih godina.
To je politički eksplozivna kombinacija.
Ljudi gledaju rekordne profite pojedinih kompanija, cijene nekretnina koje im postaju nedostižne i političare koji govore o ekonomskom rastu, dok sami pokušavaju izračunati mogu li do kraja mjeseca platiti stan, grijanje i hranu.
U takvoj atmosferi politički centar počinje gubiti uvjerljivost.
Ne zato što su milioni Evropljana preko noći pročitali Marxa.
Nego zato što osjećaju da postojeći sistem ne proizvodi život kakav im je obećan.
Politika zato traži lakše krivce
Dio evropske desnice odgovor pronalazi u migracijama. Ako nema dovoljno stanova, problem su migranti. Ako su javne službe preopterećene, problem je imigracija. Ako se mijenja izgled evropskih gradova, govori se o islamizaciji i gubitku evropskog identiteta.
Radikalnija ljevica nudi potpuno drugačije objašnjenje. Problem vidi u koncentraciji bogatstva, skupom stanovanju, oslabljenim sindikatima i ekonomskom modelu u kojem kapital raste brže od plata.
Između te dvije slike nalazi se građanin koji možda nije ni desničar ni ljevičar.
On samo želi normalno živjeti.
Tu je možda najveća politička greška današnje Evrope. Dok elite raspravljaju je li bijes s ulice posljedica ekstremne ljevice, migracija ili kulturnog sukoba, mnogo manje se govori o činjenici da veliki broj zaposlenih ljudi više nema osjećaj ekonomske sigurnosti.
A upravo iz takvog osjećaja historijski su nastajali veliki politički pokreti.
Vraća li se onda petokraka?
Ne u obliku u kojem ju je Evropa poznavala u 20. stoljeću.
Nema ozbiljnih pokazatelja da evropska omladina masovno želi povratak jednopartijskih komunističkih država ili sovjetskog modela ekonomije.
Ali vraća se društveno pitanje iz kojeg je nekada izrasla i petokraka.
Ko ima, a ko nema.
Ko radi, a ko zarađuje.
Zašto stan postaje luksuz.
Zašto diploma više nije garancija sigurnosti.
Zašto dijete zaposlenih roditelja živi lošije nego što su njegovi roditelji očekivali da će živjeti.
Zato možda nije slučajno što stari stih Internacionale ponovo zvuči neobično savremeno: „Ustajte vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad…“
Današnji demonstrant u Parizu ili Milanu vjerovatno sebe neće nazvati proletarijatom. Možda nikada nije vidio komunističku partijsku knjižicu niti ga ona zanima.
Ali ako radi, a ne može platiti stan, ako studira i očekuje godine nesigurnih poslova, ili ako gleda roditelje koji cijeli život rade, a strahuju od penzije, onda postavlja pitanje veoma slično onome koje su postavljale generacije prije njega.
Za koga ovaj sistem zapravo radi?
Možda se, dakle, ne vraća petokraka.
Ali vraćaju se uslovi zbog kojih su petokraka, srp i čekić i radnički pokreti nekada uopće dobili političku snagu.
A ako evropska politika nastavi govoriti o migrantima, ekstremistima i kulturnim ratovima, a zanemarivati ljude koji jedva sastavljaju kraj s krajem, pitanje više neće biti hoće li se vratiti neka stara ideologija.
Pitanje će biti koja će nova ideologija prva ponuditi odgovor ljudima koji smatraju da ih je postojeći sistem ostavio iza sebe.