Balkanski političari pronašli su recept za uspješnu diplomatiju. Ne trebaju vam ozbiljni pregovori, investicije, međunarodni sporazumi ni konkretni rezultati. Dovoljni su telefon, dobra rasvjeta i Donald Trump u kadru. Čak i ako na svakoj fotografiji izgleda potpuno isto.
Posljednjih dana društvene mreže preplavile su fotografije regionalnih političara s američkim predsjednikom.
Edi Rama
Albin Kurti
Hristijan Mickoski
Aleksandar Vučić
Denis Bećirović
Nicușor Dan..
I drugi.
Mijenjaju se lideri.
Mijenjaju se države.
Trump ostaje u gotovo istoj pozi.
Osmijeh.
Palac gore.
Klik.
Internet je odmah počeo nagađati da su se pojedini političari zapravo fotografisali s kartonskom figurom američkog predsjednika. Za takvu tvrdnju nema potvrde, a iz kabineta rumunskog predsjednika čak su je izričito odbacili.
Ali za Balkan uopće nije najvažnije je li Trump bio od krvi i mesa ili od kvalitetnog američkog kartona.
Mnogo je zanimljivije šta naši političari rade s tim fotografijama nakon što ih dobiju.
Fotografija je postala politički rezultat
Kod ozbiljne diplomatije nakon sastanka obično želite znati:
Šta je dogovoreno?
Je li otvoreno neko pitanje?
Je li pokrenuta investicija?
Je li promijenjena neka politička pozicija?
Je li država nešto dobila?
Kod balkanske diplomatije često je dovoljno nešto mnogo jednostavnije:
Imamo sliku.
Odmah slijedi objava.
„Srdačan susret.“
„Važni razgovori.“
„Potvrđeno prijateljstvo.“
„Snažna podrška.“
„Naša država ima prijatelje.“
A građanin koji to čita može samo nagađati je li njegov državnik s američkim predsjednikom razgovarao petnaest minuta ili mu je protokol rekao:
„Sir, picture please.“
Klik.
Next.
Čekaj, šta smo zapravo dobili?
Tu nastaje neugodno pitanje.
Ako je najveći dokaz uspješne vanjske politike činjenica da je političar uspio stati dva metra od američkog predsjednika, onda kriterij uspjeha nije naročito visok.
Bosni i Hercegovini trebaju ozbiljni odnosi sa SAD-om.
Trebaju joj razgovori o sigurnosti.
Investicijama.
NATO-u.
Evropskom putu.
Daytonu.
Regionalnoj stabilnosti.
Ekonomiji.
Energetici.
I onda političar dođe iz New Yorka i kao dokaz svega toga pokaže:
selfie.
Dobro.
Gdje je ostatak?
Diplomatski uspjeh: Trump zna da postojimo
To je možda najveća boljka balkanske politike.
Naši političari često se ponašaju kao da je međunarodna relevantnost sama činjenica da ih je neko važan vidio.
Nije presudno šta ste postigli.
Važno je ko je stajao pored vas.
Što je svjetski lider veći, fotografija je politički vrednija.
Trump – jackpot.
Macron – vrlo dobro.
Von der Leyen – može.
Neki pomoćnik zamjenika državnog sekretara – već zavisi kako ga naslovimo.
Ako treba, može i:
„Visoki američki zvaničnik.“
Ime ćemo napisati sitnije.
Kartonski Trump je zapravo savršena metafora
Zato je cijela priča o kartonskom Trumpu, istinita ili ne, gotovo savršena metafora naše diplomatije.
Jer mnogo toga kod nas izgleda ozbiljno dok ne priđete bliže.
Kartonski evropski put.
Kartonske reforme.
Kartonske investicije.
Kartonski memorandumi.
Kartonska obećanja.
Kartonski strateški partneri.
I onda, logično:
kartonski diplomatski uspjeh.
Na fotografiji sve izgleda odlično.
Problem nastane kada pokušate pronaći rezultat.
Ozbiljna država ne mjeri diplomatiju lajkovima
Naravno da se svjetski lideri fotografišu.
To je normalan dio diplomatije.
Problem nastaje kada fotografija prestane biti protokol i postane politički sadržaj sam za sebe.
Kada se običan prijem predstavlja kao dokaz posebnog odnosa.
Kada se susret od nekoliko sekundi pretvara u veliku državničku priču.
Kada je važnije objaviti sliku nego objasniti šta je država dobila.
Tu više ne govorimo o diplomatiji.
Govorimo o političkom marketingu.
A građanima ostaje da gledaju fotografije
Dok se političari vraćaju sa svjetskih skupova sa galerijama fotografija, građani i dalje čekaju mnogo prizemnija dostignuća.
Bolju ekonomiju.
Manje korupcije.
Efikasniju državu.
Ozbiljniju vanjsku politiku.
Više investicija.
Manje međunarodnih blamaža.
To se, nažalost, ne može Photoshopirati.
Niti riješiti jednom fotografijom.
Zato možda cijela priča o kartonskom Trumpu na kraju nije ni priča o Trumpu.
To je priča o političarima kojima je često dovoljno da izgledaju kao da nešto rade.
A ako fotografija ispadne dobro, posao je završen.
Trump može biti pravi.
Može biti i kartonski.
Za ovu vrstu diplomatije razlika je gotovo neprimjetna.
Jer kada iza fotografije nema rezultata, i uspjeh je od kartona.