Bosna i Hercegovina je ponovo birala. I ponovo je veliki dio biračkog tijela izabrao ono što već dobro poznaje. SDA se snažno vratila, SNSD je potvrdio dominaciju u Republici Srpskoj, HDZ je ostvario jedan od svojih ključnih političkih ciljeva. Nakon svega što smo gledali proteklih godina, teško je više govoriti da građani nisu znali šta biraju.
Nisu ovo bili prvi izbori nakon kojih ćemo tek saznati kako ko vlada.
SDA, SNSD i HDZ nisu nove stranke. Njihovi lideri, ministri, direktori i načini upravljanja nisu nepoznanica. Isto važi i za stranke Trojke koje su prethodne četiri godine imale priliku pokazati da mogu drugačije, ali nisu!
Preliminarni rezultati za Parlament FBiH pokazuju SDA na više od 30 posto glasova, gotovo dvostruko ispred SDP-a. NiP je pao na oko 6,5 posto, dok je Naša stranka ispod četiri posto.
U Republici Srpskoj situacija je još jasnija. Željka Cvijanović uzima više od 55 posto glasova za Predsjedništvo BiH, dok kandidat SNSD-a Savo Minić vodi za predsjednika RS sa nešto više od 52 posto.
To nije politička slučajnost. To je izbor.
Godinama kukamo, pa glasamo za kontinuitet
U BiH se godinama govori isto.
Skupo je. Plate su male. Zdravstvo je loše. Korupcija je svuda. Posao se dobija preko stranke. Mladi odlaze. Institucije ne rade. Političari se bogate. Država zaostaje.
I onda dođu izbori.
Veliki dio onih koji izađu na glasanje ponovo podrži iste političke strukture koje su godinama bile dio sistema na koji se žale.
Tu više nije dovoljno svu odgovornost prebaciti na političare.
Demokratija je prilično brutalno jednostavna: političari ostaju na vlasti zato što im dovoljan broj ljudi daje glas.
To ne znači da građanin gubi pravo da kritikuje vlast. Naravno da ga ne gubi.
Ali znači da postoji i odgovornost birača za posljedice vlastitog izbora.
Ne može se četiri godine govoriti da nas sistem pljačka, a onda na izborima glasati za njegov nastavak i ponašati se kao da je rezultat stigao iz svemira.
Posebno je porazna Republika Srpska
U RS-u opozicija godinama pokušava probiti gotovo monolitnu političku strukturu SNSD-a.
Rezultat ovih izbora zasad pokazuje koliko je taj prostor uzak.
Željka Cvijanović ima više glasova nego dvojica opozicionih kandidata zajedno, dok SNSD dominira i na parlamentarnim listama.
To se događa nakon godina političkih kriza, međunarodnih sankcija pojedinim funkcionerima, sudskih procesa, otvorenih sukoba s državnim institucijama i brojnih afera.
I opet – glasovi dolaze.
Zato nije dovoljno reći da je SNSD „nametnut“ građanima Republike Srpske.
Značajan dio biračkog tijela ga uporno bira.
To je politička činjenica koju opozicija mora prihvatiti ako ikada želi pronaći način da je promijeni.
Ali ni Trojka nema pravo glumiti žrtvu
U Federaciji je situacija drugačija.
Tu birači jesu pokazali da mijenjaju političke opcije.
Prije četiri godine Trojka je, na krilima OHR-a i američke ambasade u BiH, dobila priliku da pokaže da je alternativa SDA. Dobila je na tacni vlast u Federaciji, državi i Kantonu Sarajevo.
A onda se veliki dio tog političkog kapitala srušio kao kula od karata.
Afere, svađe, kadrovske greške, nesposobnost, bahatost pojedinih funkcionera, stupidni FB statusi i nedostatak vidljivih rezultata otvorili su SDA vrata za veliki povratak.
Preliminarnih više od 30 posto za SDA naspram nešto više od 15 posto za SDP dovoljno govori o razmjerama tog poraza.
Za to nije kriva samo „mašinerija SDA“.
Ako dobiješ vlast kao alternativa starom sistemu, a četiri godine kasnije birači masovno vraćaju taj stari sistem, moraš prvo pogledati šta si sam uradio.
Najveća stranka ipak je ostala kod kuće
A onda dolazimo do možda najporaznijeg podatka cijelih izbora.
Prema trenutno obrađenim rezultatima, glasalo je oko 1,29 miliona ljudi, odnosno 38,66 posto registrovanih birača.
Dakle, najveća politička grupa u BiH ponovo nisu SDA, SNSD, HDZ ili SDP.
To su oni koji nisu izašli na izbore.
I oni su napravili politički izbor.
Prepustili su odluku drugima.
Kasnije će i među njima biti onih koji će psovati zbog cijena, čekanja kod ljekara, nepotizma, korupcije i političkih privilegija.
Ali demokratija ima jednu neugodnu osobinu: ako se ne uključite u izbor vlasti, vlast će svejedno biti izabrana.
BiH je dobila ono što je izabrala
Možemo kriviti stranke.
Možemo kriviti nacionalizam.
Možemo kriviti i međunarodnu zajednicu.
Sve to postoji.
Ali poslije svakih izbora ostaje jedna činjenica koju nerado izgovaramo:
te ljude neko bira.
Ako nakon tri decenije iste političke matrice građani i dalje većinski nagrađuju stranke koje su bile njen sastavni dio, onda problem više nije samo u političkoj ponudi.
Problem je i u političkoj kulturi.
U navici da od „našeg lopova“ manje boli nego od „njihovog“.
U očekivanju da država riješi sve, dok se vlastiti glas tretira kao plemenska iskaznica.
U spremnosti da se četiri godine psuje sistem, a jednom u četiri godine glasa po istom obrascu.
Rezultat izbora nije kazna koja nam je nametnuta.
To je ogledalo.
I možda je upravo zato toliko neugodno gledati u njega.