Zahtjev Narodne skupštine Republike Srpske za zatvaranje OHR-a nije nikakva zrela demokratska rasprava o suverenitetu Bosne i Hercegovine. To je politički pokušaj da se ukloni posljednja međunarodna kočnica pred projektom razgradnje države.
Problem nije u tome što neko želi da Bosna i Hercegovina jednom postane država bez međunarodnog nadzora. To bi trebao biti cilj svake normalne zemlje. Problem je u tome što zahtjev za odlazak OHR-a dolazi iz političkog centra koji istovremeno negira odluke Ustavnog suda BiH, usvaja zakone kojima pokušava izbaciti državne institucije s teritorije RS-a, blokira državu, prijeti otcjepljenjem i traži ukidanje odluka visokih predstavnika koje su gradile ključne mehanizme funkcionalne Bosne i Hercegovine.
Dakle, nije pitanje da li BiH treba OHR zauvijek. Pitanje je šta bi se dogodilo sutra ujutro ako OHR ode, a iza njega ostanu političke strukture koje otvoreno rade protiv ustavnog poretka države.
RS ne traži samo odlazak OHR-a, nego brisanje dijela državne arhitekture
Kada političari iz RS-a govore o ukidanju odluka visokih predstavnika, oni to predstavljaju kao vraćanje “demokratije” domaćim institucijama. U stvarnosti, mnoge odluke visokih predstavnika bile su ključne za izgradnju države nakon rata.
Visoki predstavnik je 2000. nametnuo Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, nakon što domaće institucije nisu usvojile taj zakon redovnim putem. OHR-ovi dokumenti jasno navode da je zakon nametnut zbog potrebe uspostave Suda BiH.
Visoki predstavnik je nametnuo i Zakon o Državnoj graničnoj službi, današnjoj Graničnoj policiji BiH, kao instituciji nadležnoj za zaštitu granica i aerodromsku sigurnost na nivou države.
OHR je imao direktnu ulogu i u pravosudnoj reformi. Visoko sudsko i tužilačko vijeće navodi da je visoki predstavnik 2002. izmijenio entitetske ustave u oblasti pravosuđa i donio zakone o visokim sudskim i tužilačkim vijećima na državnom i entitetskom nivou, što je bio temelj kasnijeg jedinstvenog VSTV-a.
OHR je pokrenuo i odbrambenu reformu kroz Komisiju za reformu odbrane, uspostavljenu odlukom visokog predstavnika 2003. godine, a njen rad je vodio ka Zakonu o odbrani BiH i reformama koje su omogućile jedinstvene Oružane snage BiH.
Zato je važno biti precizan: BiH nema vrhovni sud na državnom nivou, pa nije tačno reći da je OHR uspostavio “Vrhovni sud BiH”. Ali jeste tačno da su odluke visokih predstavnika bile presudne za uspostavu ili jačanje institucija bez kojih BiH danas ne bi imala ni približno funkcionalan državni okvir.
Ko bi zaustavio protivustavne zakone ako nema OHR-a?
Najopasniji dio ove priče nije deklaracija sama po sebi, nego politička praksa koja iza nje stoji.
Republika Srpska je već usvajala zakone kojima je pokušala spriječiti djelovanje državnih institucija na teritoriji entiteta. U martu 2025. Ustavni sud BiH privremeno je suspendovao separatističke zakone kojima su vlasti RS-a pokušale zabraniti rad državnog pravosuđa i policije u tom entitetu, jer bi njihova primjena mogla ugroziti ustavni poredak BiH.
OHR je ranije, 1. jula 2023. godine, spriječio stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i zakona kojim se pokušalo onemogućiti objavljivanje odluka visokog predstavnika u Službenom glasniku RS-a.
Dakle, ovo nije teorija. Ovo se već dešavalo.
RS donese protivustavan zakon. Država uđe u krizu. Ustavni sud reaguje, ali dio vlasti u RS-u njegove odluke osporava. Tužilaštvo i državne agencije imaju ograničen prostor djelovanja jer politički aparat RS-a odbija saradnju. I onda se postavlja jedino realno pitanje: ko presijeca krizu ako nema OHR-a?
Ko je autoritet koji može reći: ovo ne može, ovo ruši Dejton, ovo ugrožava mir?
Ako se odgovor svede samo na domaće institucije koje se već otvoreno blokiraju, onda se Bosna i Hercegovina gura u opasnu zonu. Ne zato što neko želi međunarodni protektorat, nego zato što domaći sistem još nije zaštićen od onih koji ga iznutra razgrađuju.
Odlazak OHR-a u ovakvim uslovima nije suverenitet, nego poklon secesionizmu
Suverenitet države ne znači da jedan entitet može uzeti sve što mu odgovara, odbiti sve što mu ne odgovara i onda to nazvati demokratijom.
Ako RS traži zatvaranje OHR-a, a istovremeno osporava Sud BiH, Ustavni sud BiH, državne sigurnosne agencije, zajedničke prihode, državnu imovinu i odluke visokog predstavnika, onda to nije borba za suverenu BiH. To je borba za rušenje BiH.
OHR u normalnoj zemlji ne bi bio potreban. Ali BiH nije normalna zemlja dok jedan dio vlasti može prijetiti blokadom državnih institucija, usvajati zakone protiv države i istovremeno tražiti da nestane jedini međunarodni mehanizam koji može brzo zaustaviti krizu.
To je kao da piroman traži ukidanje vatrogasne službe uz obrazloženje da “narod treba sam da odluči o požaru”.
Finansijska nepravda pokazuje isti obrazac
Ista logika vidi se i u raspodjeli novca od indirektnih poreza. Prema medijskim izvještajima, Republika Srpska duguje Federaciji BiH gotovo 100 miliona KM po osnovu raspodjele prihoda od PDV-a, dok se proces poravnanja blokira u Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
To nije samo tehničko pitanje budžeta. To je slika sistema u kojem jedan politički blok koristi mehanizme države kada mu odgovaraju, a blokira ih kada treba poštovati pravila.
Uprava za indirektno oporezivanje BiH je državna institucija koja prikuplja i raspodjeljuje ogromne prihode prema državi, entitetima i Brčko distriktu. Zvanični podaci UIO pokazuju da se prihodi od indirektnih poreza redovno raspoređuju prema korisnicima, ali politički sporovi oko poravnanja pokazuju koliko je sistem ranjiv kada nema minimuma povjerenja i pravne discipline.
Bošnjaci i povratnici u RS-u ostaju bez stvarne političke zaštite
Ustavna ravnopravnost na papiru ne znači mnogo ako u praksi jedan narod nema realne mehanizme odlučivanja.
Bošnjaci u RS-u imaju potpredsjednika entiteta, ali ta funkcija nema stvarnu izvršnu moć kojom bi mogla zaustaviti politike koje direktno pogađaju povratnike, obrazovanje, zapošljavanje, sigurnost ili obilježavanje zločina. Vijeće naroda RS-a postoji kao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ali je i samo bilo predmet političkih napada upravo zato što je nastalo kao dio postdejtonske arhitekture zaštite konstitutivnih naroda.
OHR je u svom izvještaju još 2021. naveo da je Dodik govorio o odbacivanju “nezakonito nametnutih odluka i zakona visokog predstavnika”, uključujući i uspostavu Vijeća naroda RS-a, institucije posebno uspostavljene radi zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda u RS-u, kao i SIPA-e i OSA-e.
To je suština. Kada traže brisanje odluka OHR-a, ne brišu samo “strane intervencije”. Brišu i zaštitne mehanizme bez kojih bi povratnici, manjinske zajednice i državni organi bili još izloženiji entitetskoj samovolji.
Ratni zločini, negiranje i politička kultura nekažnjivosti
Posebno opasno je što zahtjevi za uklanjanje OHR-a dolaze iz političkog ambijenta u kojem se ratni zločinci godinama predstavljaju kao heroji, odluke međunarodnih i domaćih sudova relativiziraju, a žrtve ponižavaju.
Bosna i Hercegovina ne može graditi stabilnu budućnost ako se istovremeno normalizuje negiranje sudski utvrđenih zločina i traži ukidanje mehanizama koji su nastali upravo da se spriječi povratak politike sile.
OHR nije savršen. Često je bio spor, nedosljedan i politički oprezan. Ali u državi u kojoj se ratna prošlost koristi kao političko gorivo, a institucije kao taoci etničkih elita, ukidanje OHR-a bez stvarne sigurnosne i ustavne alternative bilo bi neodgovorno.
Amerika i Evropa moraju prestati glumiti da je ovo obična politička kriza
Međunarodna zajednica mora konačno prestati tretirati BiH kao dosadan administrativni problem. Ovo nije lokalna svađa. Ovo je test da li se Dejtonski sporazum može braniti ili će biti razgrađen komad po komad.
Ako RS sutra ponovo usvoji zakone kojima izbacuje Sud BiH, Tužilaštvo BiH, SIPA-u ili odluke Ustavnog suda sa svoje teritorije, ko će to zaustaviti?
Ako entitetske institucije odbiju odluke državnih sudova, ko će ih natjerati da ih provedu?
Ako državne agencije ne mogu djelovati jer se boje političkog i sigurnosnog otpora na terenu, ko preuzima odgovornost?
To su pitanja na koja Evropa i Amerika moraju odgovoriti prije nego što počnu slati poruke o “domaćem vlasništvu” i “lokalnoj odgovornosti”.
Domaće vlasništvo nad državom ne može značiti pravo da se država rastavlja.
OHR treba otići tek kada BiH bude zaštićena od rušenja iznutra
Da, BiH jednog dana treba biti država bez OHR-a. Ali taj dan ne dolazi deklaracijom Narodne skupštine RS-a. Taj dan dolazi onda kada se poštuje Ustav BiH, kada se provode odluke Ustavnog suda, kada entiteti ne mogu blokirati državu, kada povratnici nisu građani drugog reda i kada političari ne prijete secesijom svaki put kada izgube pravnu bitku.
Do tada, OHR i bonske ovlasti nisu problem Bosne i Hercegovine.
Problem su oni zbog kojih su još uvijek potrebni.