Dok Crna Gora pokazuje dostojanstvo i empatiju, proglašavajući Dan žalosti zbog tragedije u Tuzli, u kojoj je poginulo 12 štićenika Doma penzionera, iz Banje Luke – muk.
Ni riječi, ni geste, ni empatije. Samo – tišina.
A ta tišina, u trenutku kada se Bosna i Hercegovina oprašta od svojih najstarijih i najnemoćnijih, gromoglasnija je od bilo koje izjave.
Crna Gora pokazala ljudskost, Banja Luka mržnju
Kada država koja nije direktno pogođena tragedijom — Crna Gora — iskaže poštovanje, saosjećanje i solidarnost, a istovremeno drugi entitet unutar iste države šuti, to više nije političko pitanje.
To je pitanje morala, ljudskosti i stida.
U Tuzli su gorjele sobe u kojima su ležali nepokretni starci, ljudi koji su preživjeli ratove, inflacije, tranzicije i sve naše neuspjehe.
I dok su Federacija BiH i Brčko Distrikt spustili zastave na pola koplja, u Banjoj Luci su ostale podignute kao da se ništa nije dogodilo.
Kad tišina postane politika
Ovakvo odsustvo empatije ne može se objasniti ničim osim – mržnjom!
U trenutku kada su vatrogasci, policajci i medicinari iz cijele BiH rame uz rame spašavali živote, Banja Luka se nije mogla sjetiti ni da spusti zastavu.
To nije politika – to je moralna propast.
Crna Gora nas podsjetila na ono što smo zaboravili
Zato danas Crna Gora izgleda veća od svih nas.
Pokazala je ono što je manji bh. entitet zvani Republika Srpska zaboravio – da ljudskost ne poznaje entitetske linije ni političke stranke.
U Tuzli su izgubljeni životi koji su zaslužili poštovanje cijele zemlje.
Ali čini se da su za neke – ti životi vrijedni samo ako pripadaju “njihovoj” strani, a ponekad čak ni tada, sudeći prema događajima u Srbiji.
💬 Sramota je dragi naši sunarodnjaci kad vas susjed podsjeća kako se tuguje.