Izjava Benjamina Netanyahua da Evropa treba stati uz Izrael u borbi protiv Irana dolazi u trenutku koji teško može ignorirati vlastitu kontradikciju. Poziv na međunarodno jedinstvo zvuči snažno – ali samo ako dolazi od aktera koji ga dosljedno poštuje.
Problem je što se upravo u toj dosljednosti krije najveći jaz.
Netanyahu danas upozorava da Iran “stavlja sve na nišan” i traži širu podršku zapadnih saveznika. Međutim, kada su izraelske vojne operacije u Gazi ili Bejrutu izazivale masovne civilne žrtve i razaranja, isti taj međunarodni okvir – kojem se sada obraća – bio je u najboljem slučaju ignoriran, a u najgorem otvoreno odbačen.
To nije samo politički problem. To je problem kredibiliteta.
Ne može se istovremeno tražiti solidarnost i odbacivati pravila na kojima se ta solidarnost temelji. Ne može se insistirati na sigurnosti vlastite države, a minimizirati posljedice koje vlastite operacije ostavljaju na civile izvan vlastitih granica. I ne može se očekivati da Evropa reagira jedinstveno, ako se prethodno godinama fragmentira povjerenje upravo tim partnerima.
Ovdje nije riječ o tome da li Izrael ima pravo na sigurnost – to pravo niko ozbiljan ne dovodi u pitanje. Riječ je o tome kako se to pravo provodi i gdje se povlači linija između legitimne odbrane i politike GENOCIDA.
Jer svaki put kada se civilne žrtve tretiraju kao kolateral, a ne kao alarm, dugoročna sigurnost postaje sve dalja, ne bliža.
Evropa sada stoji pred izborom: da li će odgovoriti na poziv koji dolazi iz retorike straha ili će postaviti jasne uvjete – pravila koja važe za sve, bez izuzetka. Jer bez tih pravila, svaka “zajednička borba” prestaje biti zajednička i postaje samo produžetak tuđe strategije.
Netanyahuova poruka možda jeste poziv na jedinstvo. Ali njegova politika do sada pokazuje nešto drugo – da jedinstvo traži kada mu treba, a zanemaruje kada ograničava njegove poteze.
I upravo tu Evropa mora biti oprezna.