U demokratskim državama građani biraju nasljednike na izborima. U autokratijama ih biraju očevi.
Sve više poteza Milorada Dodika ostavlja utisak da Republiku Srpsku doživljava kao vlastitu prćiju, porodično nasljedstvo koje jednog dana treba predati sinu. Već godinama se u javnosti spekuliše o političkom jačanju Igora Dodika i njegovom sve vidljivijem prisustvu u vrhu SNSD-a.
To nije demokratija. To je model vlasti koji podsjeća na dinastije, a ne na demokratiju.
Predsjednička funkcija nije porodična firma pa čak i kad se radi i o propalom entitetu. Političke stranke ne bi smjele postati porodični biznis u kojem se vlast prenosi s oca na sina, kao da se nasljeđuje porodični vinograd ili privatna kompanija.
Najveća tragedija nije ni to što jedan političar želi svog sina vidjeti na vlasti. Roditelji često žele da im djeca nastave njihovim putem. Problem nastaje kada se cijeli politički sistem počne prilagođavati toj ambiciji.
Kada se institucije pretvore u kulise, a stranka u porodično stablo, demokratija nestaje.
Građani Republike Srpske zaslužuju pravo da biraju između najboljih ljudi, a ne da im se servira unaprijed određeni nasljednik samo zato što nosi poznato prezime.
Historija nas uči da kultovi ličnosti nikada nisu donijeli prosperitet. Donijeli su samo podjele, strah i stagnaciju.
Demokratija ne treba kralja i princa. Treba slobodne izbore, jake institucije i političare koji će mandat dobijati zbog rezultata, a ne zbog porodičnih veza.
Jer kad se vlast počne nasljeđivati, demokratija prestaje, a počinje despotija.