Ako jedna članica NATO-a bude napadnuta sve ostale članice su se obvezale da će joj pomoći u obrani. Ali, ne moraju. Što točno stoji u petom članku Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu?
„Ako se radi o članku 5. onda smo kristalno jasni: branit ćemo svaki centimetar područja NATO-a.” To je jedan glasnogovornik američkog ministarstva obrane izjavio nakon vijesti da je u Poljskoj, u blizini granice s Ukrajinom, došlo do eksplozija nepoznatog uzroka. Glasnogovornik Pentagona se time pozvao na članak 5. Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu. On glasi:
„Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih te su stoga suglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoobrane priznatog člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći stranki ili strankama koje su napadnute, poduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno s drugim strankama, mjere koje se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja.”
Potrebna jednoglasna odluka
Za NATO je najvažnija prva rečenica, koja se tumači kao jamstvo pomoći napadnutom. Napad na jednu članicu, u ovom slučaju Poljsku, tumačio bi se kao napad na cijeli savez. Poljska bi morala NATO-u priopćiti kakvu reakciju smatra primjerenom i kakva pomoć joj je potrebna. Članice NATO-a bi onda, svaka za sebe, odlučile kako će pomoći. Nema automatske eskalacije ili automatskog protunapada, u ovom slučaju eventualno na Rusiju. O aktiviranju članka 5. članice Saveza moraju donijeti jednoglasnu političku odluku.
Formulacija da će biti branjen svaki centimetar područja NATO-a često se čula od početka ruskog rata protiv Ukrajine. Slučaj eksplozija u Poljskoj mogao bi biti test, što te izjave stvarno znače.
Dosad je članak 5. Ugovora o NATO-u aktiviran samo jednom. Nakon terorističkih napada Al Kaide u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji 11. rujna 2001. godine NATO je napad na SAD proglasio napadom na cijeli Savez. Shodno tomu članice NATO-a su pomagale SAD-u u borbi protiv terorista i zaposjedanju Afganistana vojnom misijom NATO-a. Ali, ovo drugo se nije dogodilo na temelju Ugovora o NATO-u nego na temelju mandata Ujedinjenih naroda.
Članak 5. ili 4.?
Ne vodi svaki napad na područje neke članice NATO-a ili na njezine vojnike automatski aktiviranju solidarne obrane. Kad su sirijske trupe u graničnom području s Turskom napale vojnike te članice NATO-a, predstavnici NATO-a su signalizirali Turskoj da u ovom slučaju aktiviranje članka 5. nema izgleda na uspjeh. Turska ima drugu najveću vojsku u sklopu NATO-a i bila bi u stanju sama se obraniti od takvih napada. Dosad je u slučaju Turske bilo samo konzultacija o prijetnji prema članku 4. Ugovora o NATO-u.
U aktualnom slučaju u Poljskoj održat će se konzultacije prema članku 4. Sjevernoatlantskog ugovora.
Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora ide, međutim, i dalje. Završna odredba kaže:
„Prije svakog oružanog napada i svih mjera poduzetih u vezi s time odmah mora biti obaviješteno Vijeće sigurnosti. Takve mjere će prestati kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.”
NATO bi, dakle, ako bi stvarno poduzeo korake protiv Rusije akciju morao prijaviti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. A Rusija je stalna članica Vijeća sigurnosti – i ima pravo veta.
