Nogometna reprezentacija BiH sinoć je pretrpjela pravu katastrofu, poraz od Luksemburga od 4:1, događaj koji je izazvao razočaranje građana BiH.
Omiljeni sestrić Milorada Dodika, koji u slobodno vrijeme radi kao predsjednik NSBiH, Vico Zeljković, izrazio je danas razočaranje, ali je isto tako pokušao pronaći neki optimizam u mraku poraza. No, njegove riječi nose gorčinu nemoći, nekompetentnosti i nedostatka odgovornosti.
Umjesto da preuzme odgovornost za neuspjeh i ponudi konkretna rješenja, Zeljković se okrenuo okrivljavanju igrača. Optužuje ih za nedostatak volje, energije i čak kvaliteta. No, zar nije odgovornost vođstva Saveza bila da prepozna, motivira i podrži igrače u njihovim naporima?
Naglašava da su utakmice s Luksemburgom i Slovačkom bile presudne za procjenu igrača koji mogu pomoći u ostvarenju ciljeva. Ali postavlja se pitanje: jesu li to bile i presudne utakmice za procjenu njegove vlastite sposobnosti da vodi Savez?
Nesposobni Vico
Iznenađuje i nedostatak konkretnih akcija i rješenja. Umjesto da predstavi plan kako poboljšati stanje ili preuzme odgovornost što smo dotakli dno u svjetskom fudbalu, Zeljković se okreće špekulacijama o budućnosti, kao da su njegove riječi samo još jedan pokušaj skretanja pažnje s vlastite odgovornosti.
Nogometna javnost i navijači zaslužuju više od praznih riječi na društvenim mrežama. Zeljkovićeva reakcija je primjer nedostatka vođstva, odugovlačenja problema i izbjegavanja odgovornosti. Ako se ne preuzmu konkretni koraci, neće biti samo reprezentacija BiH koja će patiti, već cijeli nogometni entitet.
U trenucima krize, vođstvo se ne mjeri samo riječima, već akcijama. Ako se želi ozbiljno promijeniti smjer bh. nogometa, potrebno je napustiti sadašnji model izbjegavanja odgovornosti i poduzeti konkretne korake ka istinskim promjenama. Nogomet zaslužuje više od praznih obećanja i okrivljavanja igrača.
Vico nije pokazao nikakvu sposobnost suočavanja s tim izazovima. Naprotiv, njegove reakcije su samo dodale gorivo već postojećem plamenu neuspjeha.
Ali, ne treba se čuditi ovom društveno-sportskom iščašenju s obzirom na to da „omiljeni sestrić“ grca u svojim aferama i kako čovjek s takvim poslovnim etičkim pristupom može vjerodostojno voditi instituciju od vitalnog značaja za sport i nacionalni identitet?
Što to bješe moral?
Nema autoriteta u riječima koje dolaze od čovjeka čije su akcije sumnjive, a sposobnosti vođenja ozbiljno dovedene u pitanje. Ako nema moralne i etičke osnove u vođenju svojih poslova, kako onda može imati bilo kakav autoritet za vođenje Saveza koji je ključan za razvoj nogometa u zemlji?
U trenucima krize, istinski vođe se prepoznaju po hrabrosti da preuzmu odgovornost i djeluju s jasnim planom. Zeljkovićeva neodlučnost, nesposobnost, nedostatak transparentnosti i afere koja ga okružuju ozbiljno dovode u pitanje njegovu sposobnost vođenja Saveza.
Nogometna zajednica i navijači zaslužuju vodstvo koje će donositi promjene, a ne optužbe i izbjegavanje odgovornosti. Ako Zeljković ne preuzme konkretnu odgovornost i ne pokaže istinsku predanost poboljšanju stanja, teško je vjerovati da će bh. nogomet ikada krenuti prema naprijed.
