Slavni glumac i redatelj, Boro Stjepanović, rođen je u selu Planinica, u Bosni i Hercegovini. Kazališnu karijeru počeo je na pozornici ondašnjeg kultnog Radničkog doma u Varešu. Apsolvirao je jugoslavensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1969. godine i diplomirao glumu na Akademiji za kazalište, film, radio i televiziju u Beogradu 1971. godine.
Odigrao je više od pedeset filmskih uloga. Režirao je u Sarajevu, u Mostaru i Podgorici. Na televiziji je igrao u više TV filmova (Andra i Ljubica, Bife Titanik) i TV serija (Građani sela Luga, Filip na konju, Osma ofanziva, Volim i ja narandže, Oriđinali, Viza za budućnost, Naša mala klinika, Lud, zbunjen, normalan). Igrao je u preko pedeset filmova (Sjećaš li se Dolly Bell?, Ko to tamo peva, Čudo neviđeno, Miris dunja, Kuduz, Gluvi barut, Urnebesna tragedija, Ničija zemlja, Ovo malo duše)…
Za glumački rad nagrađivan je na Danima komedije u Jagodini, Dječjem festivalu u Kotoru, Jugoslovenskom kazališnom festivalu u Užicu i Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Napisao je četiri knjige iz pedagogije glume: “Gluma I; Rad na sebi”, “Gluma II; Radnja”, Gluma III; Igra” i “Audicija; Sve o prijemnom ispitu”. Prve dvije dobile su Sterijinu nagradu za teatrologiju, 1998. godine.
‘Napravljeni su ogromni zločini’
Naime, Boro je jednom prilikom za medije otkrio kako ne voli davati intervjue te je istaknuo da ne vole svi glumci javno izražavanje svog mišljenja. “Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom. I to su mi mnogi zamjerili”, kazao je Boro za srpski portal Vreme.
“Iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijima, ne vole? Nemojte, molim vas! Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio… Počeo sam se bojati ljudi, da im ne vjerujem… Postao sam mizantrop!”, nastavio je glumac.
“Gledao sam s kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude… I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom. Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol, pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu”, prepričavao je Bora te dodao: “Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom jula 1992. neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilizirala. Sina sam kasnije nekako uspio izvući.”
Boro je objasnio da se tada nije izjasnio da nije Srbin pošto ga je vojska svrstala među Srbe. “Svrstao nas je među svoje, među Srbe. Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam… Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugoslaven. Znate, ne bih više nikoga plašio sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Shakespearea, to kaže jedno kopile. Svejedno… Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska obitelj je dala sedam generala. Ma tko da su, njima se baš i ne ponosim…”, zaključio je Stjepanović.
