Naša proslavljema muzička diva Amira Medunjanin održala je nezaboravan koncert u Splitu. Na koncertu je otvorila dušu i publici pričala kako je radila u Sjevernoj luci i o životu sa svekrvom u 42 kvadrata, što je oduševilo gledatelje ali i medije u Splitu.
Prenosimo vam dio članka iz Slobodne Dalmacije.
Amira Medunjanin čarobna je uvijek, u svakom smislu.
Bilo da pjeva sevdalinke, bilo da priča o nesvakidašnjim i gotovo sasvim slučajnim počecima svoje iznimne karijere, o tome kako je s Unproforovim transporterom završila u ratnom vihoru u Splitu, o tri kutije cigareta i kapučinu na Rivi koji ju je tada izliječio, o iznimnim prijateljicama koje je ovdje tada stekla, među kojima i gospođu Ladu, koja ju je i sinoć bodrila s prepunih tribina Pričigina.
Pričala je Amira, iskrena i jednostavna, i o voljenoj svekrvi Maši, o njihovom suživotu u 42 kvadrata, izazivajući salve smijeha, ali i suze među slušateljima koji su zauzeli i posljednji milimetar, ne samo gledališta, nego i pozornice, stepenica, hodnika, svega.
Kroz priču o sevdahu pričala je o sebi, jer je i njezina životna priča sevdah sam, a (na)vodio ju je Boris Dežulović, njezin blizak prijatelj koji je, pa i sinoć, radi nje i s njom zapjevao i Huljićevu “Providencu”.
Otkrila je zašto je zamrzila Boba Dylana, nakon što je svjedočila njegovom ignorantskom stavu prema šačici vremešnih fanova i zaklela se pred Splićanima da nikad, ni sa 105 godina, neće biti takva prema svojim poklonicima.
Dežulović je otkrio tada da Amira svaki put, nakon svakog koncerta, ostaje po dva sata slikavati se i razgovarati sa svojim fanovima, beskrajno strpljiva, beskrajno zainteresirana…
“Oni plaćaju karte da bi te slušali, a ne s tobom pričali…” – pokušao joj je objasniti da taj “after” nije nužan.
Džaba, čini se.
Amira je ogolila dušu u ispovijestima o svemu, svojoj obitelji, Mari iz Trogira, koju je upoznala kad je, kao izbjeglica iz Sarajeva, postala članicom klape “Sedam Kaštela”.
Ostatak teksta pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
